Kako vama koji živite izvan Crne Gore, koji ste državljani susjednih ili sasavim dalekih država, djeluje prijedlog da definisete pojam crnogorska savremena umjetnost? Crnogorska kultura. Šta do Vas dopire i šta Vama izgleda markantno i važno ? Umjetnik, neko djelo, šta znate o djelima koja nastaju u Crnoj Gori, koje umjetnike i institucije cijenite?

Pitanja mogu da budu zanimljiva za sve koji žele da pišu za ovaj blog.

Dobrodosli

______________________________________________

The outside view

The Montenegrin culture is little. It has some various great artists painters and writers, contemporary theatrical production, but as far as modern art production in total goes, the situation is alarming, with just few new art forms. There is just few festivals that includes communication between audiences and artists. Without cinemas and with global network, Montenegrin young audience is curios and is sometimes visiting festivals and other happening in surroundings’. Montenegro has few artists that can feel the ambivalence of the moment, politically. Culturally the production is not factor of development because the government is not interested in improving and changing standards for better production and education in this sector, and also creating systematic back up for creating. There is new class of wealthy people that are marketed oriented.

To you, that live outside of Montenegro , that are citizens of other close or far countries , how it sounds the suggestion to define The Montenegrin modern art ? Montenegrin culture. What gets to you , what do you think is important? Artists, their work? What do you know about the Montenegrin masterpieces and what do you appreciate ?

The questions could be interesting for anybody that wants to write on this blog.

Welcome.

A, film je, bez obzira na entuzijazam i strast, kolektivna umjetnost. Za film je neophodan sistem. I lanac.Tzv, kinematografski. Produkcije, koju čine, ravnopravno, i autori i filmski radnici. I sistem majstorskih radionica….I makar jedan studio filmski, u kojima ne zavisite od dobre volje realnog okruženja. Zatim, i studio za postprodukciju, koji opet zapošljava nove ljude. A sada u lancu, dođosmo do plasmana. Onog, bioskopskog, jer ti filmovi koji se proizvode treba da se i pogledaju. Pa danas, i marketinškog. Jer, džaba ti proizvod, ako ga ne reklamiraš.
I eto prostora za silne marketinške agencije,sponzore… brendove. Pa, festivali, umreženi sa turističkom ponudom, širenjem sezona, poruka. I priča o kinematografiji, počinje da liči na socijalni plan o zapošljavanju ljudi. A svaki ”socijalni” plan mora da posjeduje sistem. I svjest. Bilo, holivudski, bilo sovjetski. I baš kao što su se SAD definisale kroz Holivud, tako se i SSSR definisao kroz filmove. Tako je i SFRJ, slala poruke svijetu, bilo u sadejstvu sa osam producentsko-ditributerskih kuća, jer i pokrajine su imale svoju produkciju. Bilo u disisdentskom ”sukobu” sa zvaničnim producentsko-distributerskim kućama, u kojem su autori filmova, pronosili slavu SFRJ, širom svijeta.

Ambicozno, jeste. Da li nam treba? Holivud je napravljen na prljavom kapitalu, jevrejskih trgovaca rukavicama, koji su, kada je tržiste bilo zatrpano istom ponudom, u Holivudu napravili novu priču. I oplodili kapital. Ovo takođe zvuči poznato. Svi vidimo i znamo dokle su dogurali. Do najvećeg globalnog uticaja. Prljavi kapital u Crnoj Gori postoji. On se oplođava kroz infrastrukturu gradnju i berzu, ali tako se ne postiže uticaj, van sopstvene sredine. A Crnogorci vole da su uticajni. Uticaj se u savremenom svijetu, najprije postiže porukom. A medij je poruka. Koliko slika iz CRNE GORE, bi poslali, ti zaposleni ljudi u lancu, putem samo jednog filma. Koliko ljudi bi dolazilo da slika crnogorske ljepote, kada bi se napravio sistem… Pa bi onda u tom lancu, njih oporezovali, i oni bi ulagali u domaće.

A publika bi na sopstevnom jeziku, lakse identifikovala sa junacima i živjela tuđe priče, što je oduvijek , još od starog Rima, za svaki sistem bilo pogodno. Publika mora da ima igru. Nema ljepše igre od filma. Sugestivnije, komunikativnije, prijemčivije…samo platiš kartu i gledaš. Neko je već sve napravio umjesto tebe. Ne moraš ni da čitas. A misliš. Idealno!

Da probam i ovako. Sve velike vođe ili gospodari u 20. vijeku bili su vezani za filmsku industriju. Džozef Kenedi, i sin mu Džon, i kapitalno(kapitalistički) i emotiovno. Šarl de Gol, kao junak jednog od najboljih trilera Freda Cinemana. Josip Broz Tito, višestruko. Lenjin i Staljin.Hitler… Mi volimo Putina, a evo i nova Rusija danas , parira, punom snagom holivudskom filmu, sa i bez ideološkog učitavanja…A da se manem gospodara, i pomenem sve te gruzijske, meksičke, španske, bosanske filmove koji kroz kinematografiju prave brendove od sopstevih sredina i država.

Mislite da se to desilo slučajno..? Nije…smislilo se. I bilo je podržano. Jer je bilo pametno. Mudro. I zabavno. Elem, Crnoj Gori treba kinematografija:

1. Da bi se država jasno pozicionirala univerzalnim (a sopstevnim ) jezikom na svekolikoj globalnoj mapi
2. da bi se okrenuo kapital
3. da bi sponzori postali i mecene, a malo bi im se olakšalo da odluče, kada bi se oslobodili poreza zbog odluka da ulažu u kulturu
4.da bi se napravio festival, i svi fantastični novoizgrađeni hoteli mogli na sajt da stave da ih posjećuju zvijezde jednom godišnje
5.da bi svi crnogoski gospodari i oni drugi, ostali zabilježeni u popularnoj kulturi, a ne samo u dnevnoj štampi, koja se baca i po arhivima koje niko ne čita
6. da bi se iz usmene kulture, sa jakom tradicijom i pismene, sa malo slabijom prešlo u vizulenu, a sopstevnu…
7.da bi publika mogla da uživa u filmovima, i da bi mogli da uživaju oni koji rade na njima…
8…. a svaki srećan građanin bolji je za sistem….
I tako dalje.Nastavite sami…

Marija Perović

„Biti zbunjen kulturom znači poznavati kulturu. Proučavanje kulture ne znači njeno razumijevanje, već održavanje te zbunjenosti. Predmet kulture nije samo analizirani objekt, već i cilj analize: on je istovremeno i razlog propitivanja, kao i razlog iz kojeg se to propitivanje ne treba zaključiti. Okončanje proipitivanja značilo bi prikazivanje rezultata, završavanje teksta i zatvaranje slučaja.“

Philip Brophy

Kada je kulturna politika tema u Crnoj Gori, osnovno pitanje koje možemo postaviti nije da li je slučaj nazvan KULTURNA POLITIKA CRNE GORE zatvoren, već kako i da li je uopšte otvoren?

Uvodni citat nije slučajno izabran, on na najbolji način pozicionira uvođenje u temu, a metodologija koja je inicirana u citatu, na najbolji način podržava koncept i prirodu bloga Arte Virtus. Dakle, nije dobro prestati „propitivati“ temu.

U tom procesu nije baš da smo nezavisni i sami sebi odgovorni za priču o kulturnoj politici. Savjet Evrope je 1998. godine inicirao projekat Kompendijum kulturnih politika i trendova u Evropi. Projekat se ostvaruje u saradnji sa istraživačkom zajednicom koju čine nezavisni istraživači kulturnih politika, predstavnici nevladinog sektora i nacionalnih vlada. Trenutno na sajtu www.culturalpolicies.net gdje je moguće pratiti Kompendijum ne postoji rubrika Montenegro. Druge adrese na kojima možemo pratiti kulturne politike su: www.culture.info i www.policiesforculture.org

Na sajtu Ministarstva kulture( , medija i sporta) postoji pregled Nacionalnog izvještaja kulturne politike, u međuvremenu imali smo obećanja da će projekat biti nastavljen kroz izradu Statetegije kulturnog razvoja.

Posebna tema može biti način i pristup koji je ovdje i sada realizovan, ali opšti utisak je da tema niti se razumje, niti bilo koja adresa održava zbunjenost. Povremeno se u javnosti čuje taj termin KULTURNA POLITIKA!

Tema je zapravo vrlo široka i ima svoje podteme koje odgovaraju na pitanja: Oblasti i donošenja odluka i upravljanje, Osnovni ciljevi i principi kulturne politike, Aktuelne teme i rasprave o razvoju kulturne politike, Zakonodavni okvir za područje kulture, Finansiranje kulture, Kulturne industrije i nova partenrstva, Podrška kreativnosti i participaciji, ili sve navedeno u nekoj sličnoj podjeli, a u okviru njih skoro pa bezbroj tema, posebno u okviru pojedinačnih kulturnih i umjetničkih djelatnosti.

Temu možemo postaviti i kroz pogled na dileme kulturne politike, tipa: centralizacija ili decentralizacija, prestiž ili zajednica, baština ili savremena umjetnička produkcija, nacionalno ili međunarodno…

Možemo je promišlajti i kroz iskustva drugih, kroz primjere recimo Meline Merkuri, grčke ministarke kulture koju su zvali „poslednjom grčkom boginjom“ itd. itd.

Možemo je sagledati i kroz priču o ekcesima, koji predstavljaju pozitivne primjere i modele u postojećoj kulturnoj i umjetničkoj produkciji, koja i bez postojanja kulturne politike ima svoje rezultate.

Postoje mišljenja koja u nerazumijevanju kulturne politike govore da je to tema koja birokratizuje kulturni sistem. Naravno da kulturna politika to može biti, ali kao i svaka politika ona mora biti koliko i odgovora, toliko i kreativna.

I konačno kao početak i poziv blogerima, ona može biti i TOP LISTA, realna i virtuelna, mišljena i promišljena, kao rezultat koji želimo postaviti u onome što jeste naš kreativni, kulturni i socijalni kapital. Naravno i pitanje: kako ga graditi i jačati?

1,2,3,…start-up!

Kakvo smo mi drustvo kad nam je odraza ovakav? Kakav je nas sistem vrednosti? Cemu stremimo? Sta cuvamo, cega se odricemo? Da li smo mi, uopste svesni puta kojim idemo i odraza koji nepovratno postaje ocvrsla struktura koju ce biti nemoguce doradjivati i ulepsavati?

Bojim se da ce nam se desiti da cemo beznadezno biti uznemireni kada zaista spoznamo sta smo stvorili oko nas i kakve smo lepote odrekli zarad kratkotrajnog privida uzleta. Kao bumernag, vratice nam se zelja za zauzaimanjem i trosenjem prostora kada budemo shvatili da ga vise nemamo (sto je u slucaju Crne Gore realna opasnost) i da ono sto smo vec dotakli svojim intevencijama ne vredi mnogo. Jos gori scenario je da uopste necemo ni biti svesni sta nam se dogodilo. Navicicemo se na nesto sto se ne moze nazvati arhitekturom, sto ce nas fizicki ugrozavati.

Vec sada je uznemiravajuce kretati se nekim koridorima na primorju. Agresija haosa, euforije, nastajanja i nestajanja koje je svima izmaklo kontroli, preti da kao neizleciva bolest razori sve vitalne pravce.

Prostor se osvaja a ne planira. Objekti “nicu” a ne projektuju se. Ljudi tumaraju a ne zive i ne borave u prostoru. Priroda je samo poligon i parcela za gradnju a ne osnova naseg opstanka, duhovnog, emotivnog i fizickog.

Da se vratim na pocetak. Arhitekura je odraz naseg drustva, i svi moramo dobro da se zagledamo u ono sto vidimo oko nas da bismo bolje shvatili u sta smo se mi kao drustvo pretvorili. Nisam sigurna da je ta slika nesto sto smo zeleli da stvorimo. A bojim se da sve manje vremena (i prostora) imamo da bismo je popravili.

Ta slika nije samo ono sto nas okruzuje. Svaki prostor, prirodan ili stvoren, u kojem boravimo, uvlaci se u nas i utice na prostor u nama. Sklad oko nas, podstice sklad u nama. I obrnuto. Isto vazi i za nesklad. Moramo naci nacin da se vratimo harmoniji, i u nama i oko nas. Zar je ista drugo vredno naseg truda?

[kliknite na sliku ukoliko zelite da je komentarisete]

17.02.2008.

Arhitektura u prostoru

Jedan od preduslova da, arhitektura i prostor u kojem nastaje budu harmonicini, jeste da arhitektura postuje taj prostor. Postuje u dubokom simbolicnom smislu i da mu se poklanja, jer priroda jeste nad nama, i mi je mozemo samo dostici, u izuzetnim slucajevima, a skoro nikada prevazici.

Prostori bez Arhitekture

Svaki prostor bez arhitekture je izuzetan, sam po sebi. Skoro da je nemoguce da, deo prirode koji covek nije dotakao, ne bude takav. Svaka odluka da se gradi, morala bi da nosi u sebi i svest o odgovornosti da se ta izuzetnost moze izgubiti.

Sta sve cini prostor i zivot u njemu

Nasa percepcija je otupela u naletu neogranicene kolicine informacija. Cesto gledamo a ne vidimo i ne pretvaramo utisak u osecaj.

Glavni turisticki koridori na primorju

Ovo je slika ulaza u tunel Vrmac, ulaza u podrucje svetske bastine, zasticene UNSECO-m. Umesto table sa tom informacijom, vidimo zapoceti urbanisticki haos i bilbord sa reklamom agencije za nekretnije-na ruskom

Lastva Grbaljska. Na ovoj slici obratite paznju kako izgleda desna magistralna traka.Zasto se, u crnim hronikama svakodnevnih saobracajnih udesa, ne spominje stanje puteva. Ovaj deo magistrale je jedan od naopasnijih. Nazire se haoticna gradnja u pozadini. Takodje, svako drugo vozilo je kamion koji uzurbano ide ka svom gradilistu. Puno informacija na jednoj slici.

koridor> budva-tivat ili glavni, ulazni pravac za turiste koji slecu na tivatski aerodrom

Bilbordi vs.Arhitektura

Ovde mozemo videti haos koji ide rame uz rame sa gradjevinskim a to je agresija reklamama i bilbordima. To je posebna tema, jos uvek ne otvorena u Crnoj Gori. Bilbordi nastaju bez ikakvog odnosa prema prostoru u kojem su i vizuleno ga narusavaju, ne manje od gradjevina.

Zabljak. Zelja za osvajanjem javnosti, bilo da glasaju za nekoga ili da kupe od nekoga nesto, preti da zakloni arhitekturu. Cesto, ljudi nisu ni svesni agresivnog prisustva bilborda koji se namecu u vidnom polju. Gledamo o ne vidimo ih, poruka ostaje negde u podsvesti i zaboravljamo njihovu materijalizaciju jer smo fokusirani na poruku.

staro vs. novo

Manastir Dobrilovina. Da li je uopste moguce ovako nesto komentarisati? Ako prevedemo ove gradjevine (tesko da se uopste i mogu staviti pod istu rec) u sisteme vrednosti, vreme koje odrazavaju, odraz drustva,… bice nam jasnije kako je moguce promisljati o sebi i trenutku i prostoru u kojem zivimo, kroz arhitekturu.

Budva. Vrlo cesto uopste ne primecujemo neke skrivene slike koje nam arhitektura prica. Nase tumacenje arhitekture je dosta pojednostavljeno i grubo. Arhitektura je mnogo vise, od kamena, stakla, betona, opeke…

Uskladjivanje starog i novog sloja u prostoru je veliki izazov. Mora se naci kompromis i u tim slucajevima, u nasim okolnostima, je potrebno samo slediti iskustva razvijenijih sredina koje su te probleme resile

Ovo je prelepa slika planete Zemlje.Jedna on najlpesih slika koju je moguce videti. I zamisliti.

Ne očekujem da će blog Artevirtus značajno promijeniti odnos javnosti prema naslijeđu i potrebama savremenika, još neznavenim potrebama sasvim mladaih ljudi da očuvaju boje podneblja, materjal, arhitekturu, umjetnička djela. Pretežno raspoloženje u Crnoj Gori za trajnu brigu o stvaralaštvu, nije domen političkog interesa, ekonomskog samo u sferi koja rapidno saosjeća sa kulturom u funkciji turizma. Tu je ekonomski interes prepoznatljiv, tu se možemo dodvoriti investitorima, Vladi i mobilnoj telefoniji, eventualno, ponekoj banci.

Sistemskih intervencija nema, poreskih olakšica za investiranje u stvaralaštvo ili očuvanje baštine nema. Kako će profunkcionisati npr. projektni budžet za kulturu (kao npr. u ministarstvu saobraćaja i… kao što svjedoči ministar A. Lompar) kada ministar koji je objavio da nema strategije u kulturi odlazi na mjesto političkog direktora Partije od decembra mjeseca! Dakle nakon usvajanja budžeta za 2008. godinu. Sramno je da je važnije mjesto pol dir. partije, makar to bio veliki interes partije. Niti jedan Ministar do sada nije uspio da objavi i dokaže kolika je ekonomska i druga ne (u)računljiva vrijednost umjetničkog savremenog djela, čuvanja malobrojnih nastalih u Crnoj Gori i to uz kontinuum otpora, nerazumijevanja, površnog tumačenja, slabe teorijske recepcije i prezentacije… Kako će biti planiran budžet za sljedeću godinu kada je to posao ministra u odlasku. Znači li da će pripremiti projekte koji će biti podržani i za koje će restući budžet naći za shodno da izdvoji barem tri puta više nego tekuće godine, ili će sredstva opet biti izdvojena tako da naredni ministar za kulturu, sport i medije ne može i ne mora biti odgovoran za prestruktuiranje budžeta iz kojeg se od 1,6% izdvaja svega 6% za umjetničko stvaralaštvo i očuvanje baštine.

Zemljo, otvori se! Od 1,6% iz ukupnog Budžeta Crne Gore samo 6%! A koliko se djela ostvari u malim pogonima, sopstvenim ulaganjima, neznatno i uz pomoć stranih donatora ili u NVO pričama koje valjda su uračunate u ukupna investiranja za kulturu. Ostalih 94% čine plate zaposlenih u institucijama kulture (recimo da je 10% stvaralaca, umjetnika, istoričara i teoretičara… na plati) i na troškove… struja, voda, telefon i sl. Konačno može se ustvrditi da je najskuplji produkt u Crnoj Gori umjetničko djelo jer ga opslužuje toliko administracije i toliko troškova da pojedinačni projekti koje finansira Ministarstvo imaju sjajnu kadrovsku i tehničku podrsku? Ili nije tako.

Postoji i druga mogućnost… sistematski otkup djela, slika, knjiga, prijevoda, kompozicija… Budžet za umjetnike koji u dvije godine treba i mogu da realizuju djelo. Postoje razne mogućnosti da se u vremenu ubrzanog punjenja Budžeta rasprodajom imovine i zemljišta, omogući bogatim investitorima da se mali procenat poreza oslobodi za umjetnike koji misle da je djelo trajnije i vrijednije od potrošačke logike.

Ovo je mali konglomerat, natuknice za razmatranje i razgovaranje.

Napor da se pokrene dijalog o izmjeni političke atmosfere u kojoj se nepovratno gubi odnos prema vrijednostima koje čine najvitalniju i najtrajniju investiciju u nemnogoljudnoj Crnoj Gori, treba da bude neznatan.

Iz tekstova, koje bude isprovocirao ovaj blog, nadamo se realizaciji tema u žvim emisijama na Atlas televiziji. Podrška, još nepotvrđna stoji od Švajcarskog programa za kulturu Pro Helvetia. Ajde da pokažemo da smo jarko zainteresovani za uticaj na javno mnjenje. Da jesmo njegov bitan dio. U suprotnom, sve što nastaje u boljim ili težim uslovima biće samo vrednovano i dalje sumnjivim kriterijumima, praktičnim razlozima ili nagrađeno kao da je nagrada potvrda realne podrške Vlasti stvaralaštvu, a ne kratkoročna politička igra umjesto vrijednostnih standarda koji nas, naravno, potvrđuju i prevazilaze kao i granice - umjetnosti.

Nadam se da će ovaj blog biti prostor za priče, prije svega umjetnika i ljudi koji se razumiju u novo globalno vrijeme… rat i borba u dugim domenima, na drugi način… za vrijednosti koje čovjeka čine.