prostori oko nas, (su) pro[stori] u nama
Ako podjem od jedne misli koja me, jos od studija arhitekture, stalno podseca na bolje razumevanje nastajanja prostora oko nas i koja glasi da je “arhitektura odraz drustva u kojem nastaje”, dolazim do naslova ovog bloga. Jer, polazeci od ove, po mom misljenju tacne, pretpostavke mozemo mnogo bolje razumeti sta je to sto se desava u prelepom prostoru Crne Gore.
Kakvo smo mi drustvo kad nam je odraza ovakav? Kakav je nas sistem vrednosti? Cemu stremimo? Sta cuvamo, cega se odricemo? Da li smo mi, uopste svesni puta kojim idemo i odraza koji nepovratno postaje ocvrsla struktura koju ce biti nemoguce doradjivati i ulepsavati?
Bojim se da ce nam se desiti da cemo beznadezno biti uznemireni kada zaista spoznamo sta smo stvorili oko nas i kakve smo lepote odrekli zarad kratkotrajnog privida uzleta. Kao bumernag, vratice nam se zelja za zauzaimanjem i trosenjem prostora kada budemo shvatili da ga vise nemamo (sto je u slucaju Crne Gore realna opasnost) i da ono sto smo vec dotakli svojim intevencijama ne vredi mnogo. Jos gori scenario je da uopste necemo ni biti svesni sta nam se dogodilo. Navicicemo se na nesto sto se ne moze nazvati arhitekturom, sto ce nas fizicki ugrozavati.
Vec sada je uznemiravajuce kretati se nekim koridorima na primorju. Agresija haosa, euforije, nastajanja i nestajanja koje je svima izmaklo kontroli, preti da kao neizleciva bolest razori sve vitalne pravce.
Prostor se osvaja a ne planira. Objekti “nicu” a ne projektuju se. Ljudi tumaraju a ne zive i ne borave u prostoru. Priroda je samo poligon i parcela za gradnju a ne osnova naseg opstanka, duhovnog, emotivnog i fizickog.
Da se vratim na pocetak. Arhitekura je odraz naseg drustva, i svi moramo dobro da se zagledamo u ono sto vidimo oko nas da bismo bolje shvatili u sta smo se mi kao drustvo pretvorili. Nisam sigurna da je ta slika nesto sto smo zeleli da stvorimo. A bojim se da sve manje vremena (i prostora) imamo da bismo je popravili.
Ta slika nije samo ono sto nas okruzuje. Svaki prostor, prirodan ili stvoren, u kojem boravimo, uvlaci se u nas i utice na prostor u nama. Sklad oko nas, podstice sklad u nama. I obrnuto. Isto vazi i za nesklad. Moramo naci nacin da se vratimo harmoniji, i u nama i oko nas. Zar je ista drugo vredno naseg truda?
[kliknite na sliku ukoliko zelite da je komentarisete]
17.02.2008.
Arhitektura u prostoru
Jedan od preduslova da, arhitektura i prostor u kojem nastaje budu harmonicini, jeste da arhitektura postuje taj prostor. Postuje u dubokom simbolicnom smislu i da mu se poklanja, jer priroda jeste nad nama, i mi je mozemo samo dostici, u izuzetnim slucajevima, a skoro nikada prevazici.
Prostori bez Arhitekture
Svaki prostor bez arhitekture je izuzetan, sam po sebi. Skoro da je nemoguce da, deo prirode koji covek nije dotakao, ne bude takav. Svaka odluka da se gradi, morala bi da nosi u sebi i svest o odgovornosti da se ta izuzetnost moze izgubiti.
Sta sve cini prostor i zivot u njemu
Nasa percepcija je otupela u naletu neogranicene kolicine informacija. Cesto gledamo a ne vidimo i ne pretvaramo utisak u osecaj.
Glavni turisticki koridori na primorju
Ovo je slika ulaza u tunel Vrmac, ulaza u podrucje svetske bastine, zasticene UNSECO-m. Umesto table sa tom informacijom, vidimo zapoceti urbanisticki haos i bilbord sa reklamom agencije za nekretnije-na ruskom
Lastva Grbaljska. Na ovoj slici obratite paznju kako izgleda desna magistralna traka.Zasto se, u crnim hronikama svakodnevnih saobracajnih udesa, ne spominje stanje puteva. Ovaj deo magistrale je jedan od naopasnijih. Nazire se haoticna gradnja u pozadini. Takodje, svako drugo vozilo je kamion koji uzurbano ide ka svom gradilistu. Puno informacija na jednoj slici.
koridor> budva-tivat ili glavni, ulazni pravac za turiste koji slecu na tivatski aerodrom
Bilbordi vs.Arhitektura
Ovde mozemo videti haos koji ide rame uz rame sa gradjevinskim a to je agresija reklamama i bilbordima. To je posebna tema, jos uvek ne otvorena u Crnoj Gori. Bilbordi nastaju bez ikakvog odnosa prema prostoru u kojem su i vizuleno ga narusavaju, ne manje od gradjevina.
Zabljak. Zelja za osvajanjem javnosti, bilo da glasaju za nekoga ili da kupe od nekoga nesto, preti da zakloni arhitekturu. Cesto, ljudi nisu ni svesni agresivnog prisustva bilborda koji se namecu u vidnom polju. Gledamo o ne vidimo ih, poruka ostaje negde u podsvesti i zaboravljamo njihovu materijalizaciju jer smo fokusirani na poruku.
staro vs. novo
Manastir Dobrilovina. Da li je uopste moguce ovako nesto komentarisati? Ako prevedemo ove gradjevine (tesko da se uopste i mogu staviti pod istu rec) u sisteme vrednosti, vreme koje odrazavaju, odraz drustva,… bice nam jasnije kako je moguce promisljati o sebi i trenutku i prostoru u kojem zivimo, kroz arhitekturu.
Budva. Vrlo cesto uopste ne primecujemo neke skrivene slike koje nam arhitektura prica. Nase tumacenje arhitekture je dosta pojednostavljeno i grubo. Arhitektura je mnogo vise, od kamena, stakla, betona, opeke…
Uskladjivanje starog i novog sloja u prostoru je veliki izazov. Mora se naci kompromis i u tim slucajevima, u nasim okolnostima, je potrebno samo slediti iskustva razvijenijih sredina koje su te probleme resile
Ovo je prelepa slika planete Zemlje.Jedna on najlpesih slika koju je moguce videti. I zamisliti.
Ukoliko je “arhitektura odraz društva u kojem nastaje” i ukoliko ste Vi na pravi način došli do naslova svog bloga onda očekujem, uvažena damo, da umjesto EN GENERALE pogleda na Crnu Goru iz ptičje perspektive ponudite svojim čitaocima jedan strelovitiji i precizniji pogled, pogled iz duše, pogled iz nutrine društva u kome živimo. Recimo pogled na glavni gradski trg u Podgorici.
Kakav je trg bio prije kakav je sada. Što je izgubio a što dobio. Što je građanima dato što oduzeto. Da li je to i dalje otvoreno područje za okupljanje građana ili spomenično obilježje novog duha i nove klase koje je dozvoljeno samo gledati, snimati kamerom i prikazivati na televiziji ali ne i rabiti okupljanjem zajednice …Podsjećam Vas da otkada je napravljen taj prostor je prestao da bude trg. Na snazi je zabrana okupljanja …. A trgovi su se svuda u svijetu pravili i još uvijek se prave da bi bili prikladna mjesta TRGovine, da bi se na njima okupljali ljudi, organizovali koncerti, umjetničke manifestacije, pučki i politički skupovi ….
Dakle u Crnoj Gori se ne radi samo o prostornim i urbanističkim promašajima, ne radi se samo o agresivnoj “arhitekturi koja nas fizički ugrožava” već i o duhu vremena koje obezbeđuje, podržava i slavi takve promašaje i takvu aritekturu ….
Zato pomjerite pisanje prema očiglednim promašajima - Podgorički trg, most Milemnijum, Plavnica … Ti promašaji postaju demagoške matrice kojim se slavi naš „razvoj” .
S poštovanjem A. S.
Recimo da ce zaista za 10 godina svi stanovnici Crne Gore zivjeti u Podgorici…tako sam cula na radiju. Nije vazno kojem i nije bitno da je ta informacoja potekla od…darovitig pojedinca iz naroda. Eto projekta za 10 godina. Ne znam za drugi crnogorski, osim za put u Evropu…per asper ad astra…
Ideja o gradu je legitimna, pozivamo se na Akropolj, polis…Mediteran je u sredistu planete.
Grcku dozivljavam u prostoru…helenska kultura, Olimp, Atina, Mikonos, Paros, Naxos…tamo je sam bila i tamo gdje nikada necu biti. Francuska…Pariz, Pariz, Pariz, dvorci na Loari, Azurna obala, Nica, Kan…tamo gdje sam bila. Istambul i Andaluzija, polja suncokreta i muzika u autobusu…pogled kroz prozor. Namjerno cu da preskocim sve bezbrojne prostore iz SFRJ u kojima sam rodjena, roditelji, porodice, cijeli zivot do jednom.
Grad je u nama, nekim prvoj, nekima drugoj rodjenoj generaciji. Po obrazovanju jesmo pripadnici gradova (bonton je ostao isti, u njemu djeca ustaju starijima i slabijima i ustupaju mjesto u - gradskom prevozu, autobusu, tramvaju). Bonton jeste za zivot u zajednici koja razlikuje, stiti drugog od sebe da bi sebe zastitio od drugog, da bi drugo i drugo bili za -jedno zajednicko.
Onda je doslo je vrijeme nacionalizama i fasizma i vrijeme statistike. Polja za mine i gradovi za unistavanje za opkoljavanje, neunistive tvrdjave za granatiranje.
Sarajevo je zacijelilo zgrade, Vukovar…Dubrovnik. Tragova je malo i turisti su ponovo bezbijedni.
Od granice do granice Crne Gore nije bilo razaranja. Naselja podignuta tokom ratova, kuce sagradjene, nicale su tamo gdje su htjele, mogle su. Srodili smo se sa njima (Budva, Herceg Novi, naselja u Podgorici), ko je pitao, mislio da li su dio plana,urbanistickog…Usred Podgorice nikao je Hram tacno iza bijedne Male pijace, ispred “inventivno” naslovljenog Bloka V, bloka VI, Bloka VII, Bloka VIII, Bloka IX, Bloka XX, Bloka XI, Vektra, Maxim…brrr. Sta ovdje imenom podsjeca na drugo osim na brojeve i dimenzije, smijesne u svom umisljaju, a opasne koliko sakate ideju o gradu kao naseobini davno podignutoj na vodama pet rijeka! Rijeka? Koja rijeka, kojih pet rijeka? Tacno li je da bonton nije bio literatura za ratnotranzicijsku estetiku.
Ovaj put, za kraj, umjesto, sto sam htjela na pocetku. Crna Gora je za mene : pogled na Stari aerodrom (dok je to bio ) i planine pod snijegom u daljini i to iz Podgorice u kojoj nikad snijega, usce Ribnice u Moracu, Banja (gelerija Risto Stijovic), pozoriste, muzicka, Spomenik palom borcu na Gorici, Gorica, Sutomorska plaza, Kanjon Morace, Verusa, Lopate, Stoliv, Perast, Prcanj, Muo, Kotor, Kotor, uvijek Kotor da hodam po kamenu kojim su tako dugo hodali, Herceg Novi, Cetinje, Manastirska riznica, Dvorac, Plavi dvor, Zetski dom, Njegusi, Lovcen, pogled na Boku sa Njegusa, Buljarica, iz daleka, Budva, stari grad, Bar stari grad, jezero, Vranjina, Virpazar, Rijeka, Kolasin, sume , Vranjestica, livade i bukove sume, Komovi, Zabljak, Savin kuk, katun, Tara, kanjon Tare, Godinje, Zabljak Crnojevica, Rijeka Crnojevica, Dinosa, Cijevna, Ulcinj, Ulcinjska plaza, Bijelo Polje, plavo, kolicina svjetla, kamen, sivo, zeleno crnogoricno…
Orhan Pamuk u romanu “Istanbul” kaze: “Grad nema drugog centra do nas samih”.
Koliki je to broj prica i dozivljaja grada. Grad. Mocna rijec, mocno znacenje. Licna memorija, mapa… I od samog pocetka KONCEPT. Naravno prisutan u slojevima i osoben za svaki crnogorski grad. Dalje konstantna transformacija i opet neki KONCEPT.
Problem je valjda upravo u tome da je aktuelni koncept zapravo prica koja zbunjuje, koja frustrira, koja rusi, koja agresivno gradi, koja ima ambiciju da mijenja pejzas, memoriju, sjecanje, identitet itd. itd.
Da li je onda mozda mali broj gradjana osnovni problem naseg savremenog grada/gradova i mozda to sto niko ne radi na tome da stvara ili trazi (od danas, sjutra, prekosjutra) nove gradjane?
Prica o prostoru, o gradu je neiscrpna, mozda se lagano seli u prostor virtuelnog, ali kakav je to tek HOROR ili je mozda MELODRAMA. Treba se boriti za GRAD i za PROSTOR, u onoj mjeri u kojoj postoji svijest njegovih centara u svakom od nas.
Prije par dana citao sam komentar u Vijestima arh. Slobodana Boba Mitrovica o prostoru i “konceptu” novom graditeljskom koji se sprema za Cetinje. Citam veceras Blog Biljanin, pisem svoj komentar i bas se veselim ovom BLOGOVANJU, jer zelim da vidim kolika je snaga i moc da pisemo i mislimo PROSTOR i GRAD. A od njega u i njemu i KULTURU…
“Sklad oko nas, podstice sklad u nama. I obrnuto. Isto vazi i za nesklad. Moramo naci nacin da se vratimo harmoniji, i u nama i oko nas.”
U citiranom pasusu je suština onoga o čemu govori Biljana. Da, moramo naći načina da se vratimo harmoniji. Tu potragu mora svako da počne za sebe i da harmoniju nađe za sebe. I tek će tada moći da pomogne drugima da urade isto. Tajnu istinskog preobražaja nije lako naći, iako je tu, na dohvat ruke - u nama samima.
potpuno se slazem da treba govoriti o konretnim temema vezanim za prostor crne gore ali ja nisam osetila potrebu da to cinim ..sigurno ste primetili da uopste nisam ni spominjala arhitekturu, vec prostor…iskreno, bojim se da se uopste spustam na nivo arhitekrure jer tu prakticni i nema sta dobro da se kaze. Nasa arhitekrura nema veze sa savremnim trendovima i uglavnom ni sa dobrom arhitekturom. Imamo divno nasledje koje smo zaboravili i od kojeg nismo nista naucili, sta znaci graditi u kontekstu.
Ja bih volela da ne govorim previse o samoj arhitekturi vec o njenim posledicama. O onome o cemu se ovde ne prica…jedva da imam i formirano misljenje o konkretnim objektima, iskreno…brine me proces i ono sto ce tek biti…vise nece ni biti vazni pojedniacni promasaji.
Iako je arhitektura moja profesija, na neki način sam se od nje oprostila i pre kraja studija. Ne bukvalno, ne zauvek i potpuno nesvesno. Ne zato sto sam to zelela, niti zato sto nisam bila dobra sa njom, naprotiv, niti zato sto sam nesto drugo pozelela vec zato sto sam shvatila da se te ‘96 bitka, vodila na polju koji nije struka. Tada je poceo studentski protest koji mi potpuno osvetlio segmente za koje nisam bila svesna da tako duboko uticu na mene. Naravno, posle tog angazmana ništa nije bilo isto. Posebno ne bavljenje strukom. Gradjenje je kompleksan proces na svim nivoima. I kada svoju kuću pravite, imate odnos države prema tome. I to je razumljivo. Baviti se arhitekturom danas u Crnoj Gori predstavlja ili užasno unosan posao ili bolan proces svakodnevnih frustracija u kontaktu sa investitorom i izvodjačima i onim sto nastaje oko nas. Zato ja ne govorim o arhitekturi. Meni je to bolna tema. Svakodnevno. Toliko bolna da ponekad pomislim da necu moći da živim u prostoru preizgradjenom nekakvim grotekstnim strukturama. Ovakva priroda zaslužuzje poštovanje ponekad i strahopoštovanje. Samo je trebalo pokloniti se i suptilno odmeriti svaku intervenciju. Ne zelim ni da pišem o pojedinačnim obejektima ili prostorima. To nema previše smisla. Progutaće nas i naš prostor arhitektura. Imamo je više nego što nam treba. Ne treba da brinemo zbog prehlade kada bolujemo od neizlečive bolesti. U Crnoj Gori nema sistema prostornog planiranja samim tim nema ni planiranja, samo besumučno iscrtavanje [kome šta treba], uvek sa zakašnjenjem. U smislu planiranja mi smo odavno izgubili kontrolu i jurimo ogromnom brzinom ka ivici. Ivici prostora. Arhitektura postaje samo ružna manifestacija mnogo dubljih poremećaja u čije zalečenje nismo još krenuli. Teško mi je i da mislim da li je neki objekat dobar ili ne, nažalost. Ništa ne menja da li je dobar ili loš jedan objekat ili 20 ili 30. U pitanju je celokupni doživljaj prostora, naravno sastavljenog od tih objekata, ali celina je katastrofalna. Imamo puno kukolja i poneko žito.
Grad,nešto što je u nama, nešto što nosimo kao slike iz djetinjstva. Slike koje se nižu jedna na drugu, vaspitanje koje stičemo iz kuće. Kada to sve saberemo u album našeg odrastanja vodi nas ka odnosu prema prostoru. Da li nas zaboli kada gledamo isječeno stablo, kada gazimo po smeću i žvakama, kada je naš omiljeni kutak prirode neko pretvorio u beton?
Prema kome pustiti vapaj - “Ovo je moj grad, moj dom i hoću da moja djeca sutra osjete njegovu ljepotu i nose u sebi slike zalaska sunca, šum talasa koje udaraju o stijene, poštovanje prema nečemu što je nastalo mnogo prije nas i koje treba ostaviti budućim generacijama”!
Uvažena blogerko Gligorić
Da li Vas to uzalud pokušavam isprovocirati na dijalog po temi koju ste sami izabrali i postavili na ovaj Blog . I tema („Prostori u nama, (su) prostori oko nas”) i misao koju ste istakli kao njen moto („arhitektura je odraz drustva u kojem nastaje”) zaslužuju dinamičniji i otvoreniji razgovor. Zašto se ne upustite u taj razgovor ?
Da bi se oslobodili praznine i uopštenosti koje nosi svaki načelni stav smatram važnim da svoj uvodni tekst potkrijepite ukazivanjem na stvarno stanje i očigledne primjere. Ponudio sam Vam za početak par primjera obračuna sa prostorom koji su tu oko nas i u nama - Podgorički trg, Most Milenijum, Plavnica na Skadarskom jezeru …
Ima ih još sijaset širom Crne Gore.
Nastaviću priču o Podgoričkom Trgu jer je trg najznačajnije obilježje grada.
Skupom gađevinskom intervencijom Podgorički Trg je denivelisan. Umjesto u jednoj sada postoji u tri ravni ili prostije rečeno na nekadašnjem trgu je iskopana velika rupa.
Završetak radova na glavnom gradskom Trgu pratile su sledeće vijesti “Prekoračenju opštinskog budžeta najviše doprineo Trg«, »Zbog rekonstrukcije Trga probijen finansijski plan«, »Drveće za Trg stiglo iz Italije« , » Kamen za Trg stigao iz Indije«, »Prohrom i eloksir za Trg stigli iz .. …»
Nijesam od onih poreskih obaveznika koji postavljaju pitanja o trošenju njihovih i naših para ali jesam jedan od onih građana koji doživljava Trg kao mjesto slobode i u stvarnom i u simboličnom smislu.
Međutim poslije završetka i rekonstrukcije našeg Trga - našeg mjesta slobode i okupljanja, nailaze novi naslovi kojima se saopštava građanima da im je za njihovo i za opšte dobro oduzeta mogućnost da se u većem broju okupljaju na svom Trgu.
»Na Trgu nema dočeka Nove godine«… »Nema koncerata na Trgu« ..
Dakle Trg prestaje da bude mjesto društvenog života. Opasnost mu ne prijeti jedino od majki s kolicima i penzionera. Prema ostalima Trg postaje krajnje negostuljubiv i surov. Ne zaboravite, na Trgu se nijesu smjeli prikupljati ni potpisi, ni potpisivati peticije…Policija Trga uhapsila je par mladih ljudi iz jedne NVO koji su sa spiskovima i flajerima pokušali iskazati protest protiv poskupljenja struje…
Na Trgu nema više pozorišta, nema više igranja fudbala, nema više skupova, nema koncerata, nema pozitivnog uličnog duha i razgovora, nema okupljanja …..kao da je Trg postao nečije predvorje, nečija primaća soba, nečiji eksponat … Trg je ustvari postao maketa trga. Služi za pokazivanje. Za primjer i pohvalu, za uzor narodu koliko smo napredovali pod novom vlašću .
Podgorički Trg je sada mnogo manji i u slabijoj je komunikaciji sa gradskim jezgrom. Na Podgoričkom trgu sada ima previše raznorodnih materijala donešenih sa raznih kontinenata. Na Podgoričkom trgu sada nema nijedne autohtone biljke, ničeg što slobodno raste ispod crnogorkog neba. Na Podgoričkom trgu ima i stotinjak prepreka u vidu nepotrebnih stubova i stubića, nepotrebnih stepenica, nastrešnica, parapeta ima svega onoga što smeta slobodnom ljudskom koraku … Mnoštvo raznoraznih prepreka na rgu sputavaju i ometaju organizovanje manifestacija na otvorenom koje su potrebne svakom gradu od četvrt miliona stanovnika. Trg više ne trpi sportske, muzičke, kulturno-umjetničke programe ….
Podgorički Trg je svečano otvoren uoči Izbora, Referenduma … ne znam kojeg već sudbonosnog događaja naše skorašnje istorije. U prvom danu novog postojanja Trg kao izuzetno skupo sredstvo političke agitacije potrudio se da zabrani svaku dalju agitaciju na svom prostoru .
Takav Trg, takvo tretiranje prostora, takva prateća ahitektura, takav mobilijar, postaju odraz društva, partijskog i totalitarnog koje se putem njih želi predstaviti …
To su »prostori u nama i prostori oko nas« koji su urađeni po mjeri ekonomskih i ideoloških koncepata, »znanja-neznanja« onih koji vladaju. Naravno stvoreni su i po mjeri naše kohabitacije koja nas tjera da u takvim oduzetim prostorima vidimo društveni progres i evropski put. Oni koji im se ne dive i ne kude ih, na njih reaguju tek na nivou ukusa-neukusa, dopadanja-nedopadanja i uvijek popularnog prava na sopstveno mišljenje. O egipatskim piramidama ili Makču Pikču ne može se imati sopstveno mišljenje, ma koliko to demokratski i multikulturno zvučalo. Isto važi za mjesto i za ulogu Trga u gradskom životu. Trg mora biti mjesto okupljanja. Na Trgu treba biti pučkih svečanosti. Na Podgoričkom Trgu se može organizovati doček Nove godine kao što se to organizuje na trgovima svjetskih gradova. Trg nije mjesto zabrana. Trg treba da bude mjesto slobode.
Zašto ovo govorim.
Zato da bih vam predočio da lične volje onih koji su na izborima dobili mandate da vladaju prostorom i da ga preuređuju po svojoj mjeri ne mogu biti jače od težnji onih koji prostore koriste i troše a tu spadaju prevashodno slobodni ljudi. Vjerujem i mi blogeri ……..
S poštovanjem A. S.
Najjednostavniji način da se učestvuje a ne kaže ništa je da se otpočne priča o svemu i svačemu. Kada priču o svemu i svačemu zahvaljući internetu i blogu plasirate pred svima bivate dodatno nagradjeni. Dobijete čitaoce, sagovornike, polemičare .. Kada su kultura i umjetnost u pitanju nema dobronamjernih i zlonamjernih piča. Ima samo smislenih i besmislenih priča. Koliko god da priča bude šuplja, rogobatna, hibridna ona će putem interneta steći zagovornike ako u njoj ima svega, svačega i svakakvih usporedbi. Bez sumnje priča će dobiti saborce i podržavaoce ako počiva na predrasudama o domaćim umjetničkim veličinama i nepravedno zapostavljenim vrednostima. Priča će otvoriti napade i odbranu na ono što sama nije uspjela formulisati ni kao temu, ni kao istraživanje, ni kao želju za promjenom.
To se izgleda dešava i sa ovim tek započetim Artevirtus blogom …Množiće se polemike ni oko čega i oko svačega što će u zbiru dati još jedno fingiranje dijaloga. Ako pitate zašto sam onda tu odgovoriću jasno - Zbog razočarenja.
Da kompletiram razočarenje sabrano u svim dosadašnjim susretima sa kulturom i pričom o kulturi i umjetnosti u Crnoj Gori. U Nacionalnom pozorištu, na televiziji, po izložbama, na tribinama, u muzejima, gradskoj biblioteci, knjižari „Karver”, KIC- u Budo Tomović susrijeće se jedno te isto zatvoreno društvo čiju ideološku opnu nije moguće probiti argumentima, polemikom, drugčijim pogledima, umjetničkim izazovima,,,. Oni ostaju dosledni u svojoj samodovoljnosti, u zatvorenosti svog ideološkog kruga, u onomatopeji umjetnosti …. Njih interesuje preraspodjela unutar zatvorenog kruga i trebaju im navijači za tu preraspodjelu … Oni ostaju nedorasli savremenim kulturnim i umjetničkim izazovima…. Sada su riješili da se prošire i na Internet. Može se očekivati da će se neki od njih po ustaljenim navikama uskoro proglasiti prvim crnogorskim blogerima, osnivačima Interneta, Google ekspertima, borcima za pravo čast i slobodu elektronskih medija od početaka do sofisticiranog doba…
Nedužni i dokoni blogeri nesvjesno će postati podupirači njihovih promašenih tema i floskula o cg-umjetnosti, pozorištu i književnosti, slikarstvu posebice… Blogeri će im pomoći da opstanu na novom medijumu. Blog će mutirati u neku novu nebulozu kojom će se stari kulturni poslenici upisivati u krug modernih cg–intelektualaca prisutnih na internetu. To zatvoreno društvo, koje je ustvari suštinski oslonac potkulture koju napada i zbog koje se još uvijek nije razvio ozbiljan i sadržajan dijalog ni o kulturi ni o umjetnosti u Crnoj Gori pokušava se etblirati i na internetu.
Plašim se da je način vodjenja ovog bloga uvod u to. Da će i on kao i arhitektura postati “odraz drustva u kojem nastaje”
S poštovanjem
A. S.
ZETVA 2049
ne sjecam se mnogih snova…ali nekoliko ih je koje mogu da odvrtim uvijek…ja /jos jedan polusrecni arhitekta / sjedim u nekakvom bageru sa ogromnom crnom kuglom i rusim dijelove arhitekturom devastiranog prostora obuzeta ushicenjem. Ne ponavljaju se tako ekstaticni snovi a u realisticnom okruzenju…mogu da vas odvedem i pokazem vam sladunjave kolacice i secerlame zvane zgrade. Ja sam iz pastoralne Bosne. Gajim romantizovanu iluziju mitskog Balkana, i ne razumijem i ne prihvatam gradjenje kao autisticni cin oblikovanja prostora. I opet sanjam polurealisticne snove ulica, naselja, gradova u kojima zivim ili boravim i iste kako ih rusim, “zanjem”.
Postovani gdine Stupar,
mislim da smo mi na istom putu i slazem sa vecinom vasih zapazanja. Ne izbegavam konkretne teme, samo o nekim nemam stav ili nemam dovoljno informacija. Ukoliko Vi, kao gradjanin Podgorice smatrate da novi trg nije opravdao svoju primarnu svrhu, mislim daje Vase misljenje validnije od mog koja prodjem 3 puta mesecno pored njega. Misljenje gradjanje je izuzetno vazno, ponekad vaznije od strucnog misljenja. Jer se taj trg upravo i pravio za vas gradjanje Podgorice. Sta je uzrok tome, ja ne mogu bez ozbiljnijih analiza da prepoznam. Da li je to los dizajn, materijal, obrada, losa kompozicija, ne vodjenje racuna o vizurama, ambijentalnim vrednostima, funkciji i nameni, mobilijaru, rezimu koriscenja dan-noci sl. Moja procena je da je napravljen i propust da se napravi podzemna graza (ukoliko je bilo mogucnosti) jer problem parkiranja ce uvek biti veliki problem u gradovima.
Jedna od stvari za koje se mi u EXPEDITIO zalazemo jeste upravo jasno postovanje procedura i ozbiljnih analiza i tek nakon toga formiranje jasnog misljenja. U arhitekturi i planiranju, kao u svemu izuzetno e vazno odakle krecete i kuda zelite da stignete. A primarna funkcija trga jeste okupljanje i potpuno se slazem sa Vama da ukoliko to nije postignuto, onda se ne mozemo smatrati uspesnim taj projekat.
sto se tice nezadovoljstva kutlurnom scenom, pa i tu se mogu sloziti donekle sa gdinom Stuparom, s tim da bih ja stavila akcenat na one koji su placeni da se bave razvojem kulture, na svim nivoima. Svi mi drugi, koji smo “van sistema”, negde imamo pravo, uslovno receno, da formiramo svoje otvorene ili zatvorene krugove u skladu sa svojim afinitetima, zeljama, stavovima, i negde mi to nije sporno, ali kvalitet zvanicne kutlurne ponude i politke i sama realaizacija, mogu biti predmet ozbiljne kritike. Gde god mi placamo, kao gradjani, nase pravo je nesporno da kritikujemo, budemo nezadovljni i da prozivamo.
ArteVirtus BLOG se dobro zahuktava i zapravo je odlicno postavljena tema PROSTORA, jer upravo prostori i identifikacija, konstrukcija i rekonstrukcija mjesta susreta su preduslov za KULTURU. Nekada AGORA, danas Internet, Mreza, Blog, i naravno sve ostalo - dakle nuzni preduslovi za DIFUZIJU kulture.
Akcentovanje problema prostora je od velikog znacaja za kulturnu i umjetnicku produkciju. A odbrana i negiranje, velicanje i osporavanje i “priveligija” javnog govora na temu, nuznost! Dakle debata, dakle dijalog, dakle govor i razgovor. Profil onih koji ucestvuju u tom procesu nije jedan, i bas kao sto kultura ima znacaja samo ukoliko je razlicita i ukoliko nije JEDNA vec je MNOSVO, tako i ovaj BLOG moze biti PRODUKTIVAN samo ukoliko akcentuje AKCIJU!
Ocigledno da u toj namjeri postoje i RAZOCARANI, slazem se sa Biljanom da i takav stav jeste vazan, ali ne znam koliko je DJELOTVORAN, zapravo pitam blogera ili blogerku A.S. sta moze biti u razgovoru tacka susreta u ovoj horizontalnoj strukturi otvorenog bloga, rukama mnoštva različitosti, u kojoj prihvatate PRODUKTIVNOST ideje/ideja, koja nije PESIMIZAM I CINIZAM.
Vrijeme koje je pred nama je vrijeme PRODUKCIJE, GRADJANSKE HRABROSTI, AKCIJE ukoliko imamo ljude spremne za TO! A razlicitost misljenja pa to je tako normalno, ali hajde da se ne bavimo stvarima koje su sljedeca matrica, tako tipicno crnogorska i sire balkanska: DEFINISEM SEBE, tako STO NEGIRAM DRUGOG. Uzivajmo u razlicitostima i kao stvaraoci i kao producenti i kao publika. A sta ce ostati kao trajna vrijendosti, e to tesko da mozemo mi SADA I OVDJE da odlucimo. Tja!
BLOG je na neki nacin i anarhican, zbog ideje JEDNAKOSTI, ali da se malo nashalim, A.S. ni to ne odgovara. Pa malo je mnogo ocekivanja i negiranja! Ali je stimulativno za GOVOR i RAZGOVOR i to je OK.
Blogovanje u CG ? Uticaj na javnost ? Mijenjanje odnosa na sceni? Uvijek isti rezultat. Čim se otvore pitanja Stop. Stop. Nema dalje. Isto se desilo i sa gospodinom Jankom Ljumovićem. Pogledajte njegov blog Jesen Pozorišta na PCNEN-u. Pokušao sam otvoriti dijalog. Iz pristojnosti i po njegovom pozivu, iznio stav, napisao pozorišnu kritiku, ponudio argumente ali bezuspješno. Gospodin Ljumović je svoj blog počeo zapisima o Zagrebačkim i Beogradskim kazalištima-pozorištima ali kada se pomenuo naš pozorišni prostor PROSTOR OKO NAS I PROSTOR U NAMA gospodin se ućutao. Rajfešlus na usta. Kasnije ga je stidljivo otvorio za jedan zubac - „Nijesam gledao predstave CNP-a ali pogledaću„ ..Kao da se radi o mongolskoj produkciji a ne o našoj crnogorskoj.
Zatvoreni Krug ne trpi disonantnost. Nema iskoračavanja. Sve je unutra i slava i raspodjela slave i vlast i dobit od vlasti i ideologija i kolegijalnost i navodna borba za demokartiju i Evropu i osnivanje novih i novih NVO i neprestano simuliranje dijaloga … Unutar Zatvorenog Kruga je naravno i produkcija. Produkcija usužnjenog uma crnogorskog. Kod nas se i mladi ljudi izležu sa ideološkom ljušturom. Intelektualnim razvojem ljušturu učvršćuju ili je malčice redukuju ali je nikada ne odbacuju. Pod ljušturom nasleđuju pravila jednoumlja i talenat za horsko pjevanje. Pod ljušturom svoj talenat institucionalizuju. A onda povremeno uživaju u ugodnosti koje im pružaju otvoreni forumi i blogovi … Uživaju sve dok se ne suoče sa pitanjima i argumentima Otvorenog Društva. Onda se povlače, odnosno izdižu iznad situacije, kako vole reći …..
Kritički sud javnosti se trpi samo ako se odnosi na uopšteni tretman kulture u Crnoj Gori (od 1,6% ibudžeta za kulturu izdvaja se svega 6% za umjetničko stvaralaštvo i očuvanje baštine ) Duboko su u pravu. Malo i premalo. Međutim ukoliko se kritički sud usmjeri prema u javnosti prisutnim i etabliranim nosiocima cg-kulture takav sud se doživljava kao opasnost za Zatvoreni Krug. Opasnost za tri-četiri cg-književnika takozvanog novog talasa, opasnost za dvadesetak cg-slikara likovno i crtački neartikulisanih, opasnost za nekoliko decenijama već „recentnih kritičara”, opasnost za teoretičare političkog Pozorišta, društvenih prilika i domaćih autentičnosti, opasnost za prvake u konfuzijama i tumačenjima povezanosti crnogorske i svjetske umjetnosti, kulture, nasleđa, kapaciteta….
Bilo koja od ovih opasnosti zbija redove u cg-kulturi jer se kritički sud doživljava kao opasnost za poredak, međusobne veze, solidarnost i produkciju Zatvorenog Kruga kome jedino nedostaje još para i još međunarodnih promocija.
Zatvoreni Krug se sve više zatvara prema pitanjima pravog odabira i kvaliteta reprezenata cg-kulture. Zatvoreni Krug isključuje prolaze, zapušava pore i ignoriše ideje Otvorenog Društva.
S poštovanjem
Atanas Stupar
Nije ni odbrana, a nijesu ni poslednji dani. Tema je vrlo konkretna, ne zelim se baviti licnim opservacijama i ulaziti u dijalog sa blogerima koji nemaju hrabrosti da pisu pod svojim imenom i prezimenom. Postujem njihovo pravo za takvu odluku, ali ne zelim dalje da komentarisem. Na kraju krajeva, pravo na razlicitost misljenja i jeste odlika Otvorenog drustva, u koje istinski vjerujem, a od njega je jos vaznije pravo na Kreativno drustvo. Kada pojedinac konstantno i opsirno nudi, emituje i prezentuje samo negativne primjere i daje negativno citanje, bez naznake pozitivnih elemenata, vrijednosti i cinjenica takav sistem tezi destrukciji. Malo ili mnogo, pitanje je sad, u svakom slucaju nije BLOG posvecen niti Atanasu Stuparu niti Janku Ljumovicu.
Prostori…oko nas, pa indirektno prostori u nama. Atlas scenskih prostora, atlas galerijskih prostora, atlas virtuelnih prostora, ulica, trg, trotoar, haustor, bilbord, wwww…
Jedno veliko izvinjenje za uvaženu damu Gligorić zbog vremenski neusaglašenih komentara. Ja jednostavno nijesam vidio Vaše komentare jer sam do sada ulazio na blog sa adresom http://www.pro-story.org/blog/ na kome Vaš tekst u ovom trenutku ima 8 komentara. Ovaj blog ima velikih tehničkih problema. Neažuran je i ne omogućava sinhronizovan i pregledan dijalog. Nadam se da ćete mi oprostiti na izvesnoj agresivnosti koju ne bih ispoljio da sam na vrijeme pročitao Vaše komentare. Sada ulazim na blog sa adresom http://www.expeditio.dreamhosters.com/prostory/
Nadam se da me a propo istoga neće pogrešno razumjeti ni gospodin Ljumović mada su naši stavovi rovovska borba i ponekad ih ne može ni unaprijediti ni obesmisliti hronologija događaja.
Gospodine Ljumoviću evo Vam pozitivnih primjera.
Gospodine Ljumoviću u Crnoj Gori ima i modernije i pismenije književnosti, ima boljeg i slikarstva i skulpture sa zanatski izgrađenim i samosvojnim estetskim karakterom, ima i esejistike, i filozofije, i intelektualnosti ima i znanja utemeljenog na fundamentalnom obrazovnaju i modernoj ideji. Ima mnogo kvaliteta za koje ne možete čuti na cg - televizijama, pročitati o njima u cg novinama, pronaći ih u cg-produkciji, upoznati se sa njima putem crnogorske kulturne politike. Ima mnogo i stvaraoca i potrošača kulture čije se obrazovanje i kulturni prohtjevi ne zasnivaju na ispraznom altruizmu ( pozitivnom čitanju, pozitivnim elementima, pozitivnoj energiji kako je uobičajeno reći ..) Ima i mnogo ljudi koji ne pristaju na poredak Zatvorenog Kruga. Ne pristaju na arbitražu znanja stečenih osnovnom školom, kursevima, marketingom i samozvanstvom, partijskim stažem i pripadništvom Zatvorenom Krugu. Ti ljudi se ne dive ni pozitivnim primjerima i inicijativama koje potiču od iznenada probuđene želje za sticanjem formalnog obrazovanja na fakultetima ustrojenim Partijskim uticajima (Gradonačelnici crnogorskih gradova, vedete crnogorske Televizije, novinari itd ,) … Ima mnogo kulture i još uvijek je postoji izvan rezultata višestranačkih izbora, dobijenih mandata i raspodjele funkcija u kulturi prema partijskim zaslugama. Ima mnogo ljudi čije se ideje i način djelovanja ne poklapaju sa idejama na kojima počiva Zatvoreni Krug kako ovaj sadašnji tako i onaj od prije devedesetih godina prošlog vijeka tako i onaj koji se stvorio u haosu između njih.
Ti ljudi su sklonjeni od očiju crnogorske kulturne javnosti.
Zašto ?
Zato da se ne bi ugrozio etablirani Zatvoreni Krug. Recite mi koliko je pozitivnog u prisustvu dvadesetak ljudi na svim za kulturu raspoloživim mjestima, u svim za kulturu raspoloživim terminima, u svim komisijama, žirijima, nagradama, kolumnama, otvorenim studijima, emisijama, knjižarama, stipendijama, tribinama, medijima … Zatvoreni Krug i pored svih zahtjeva za globalizacijom i demokratijom i dalje počiva na snazi Partijskih Savjeta za kulturu, na snazi Upravnih Odbora u institucijama kulture i medija, na vezama i trgovinama sa vlašću, na ideološkom koketiranju sa prekaljenim komunističkim kadrovima starog Zatvorenog Kruga. Mala je utjeha činjenica da je jedan Zatvoreni Krug zamijenen drugim koji bi da insistira na pozitivnom čitanju i primjerima.
Niko ne može osporiti, niti ja to radim, da uprkos svemu u vašem Zatvorenom Krugu danas ima istupa, prestupa i ideja korisnih za demokratizaciju društva i razvoj kulture u Crnoj Gori. Ima i kvalitetnih ljudi, vrlo respektivnih koji bi i bez zaštite Zatvorenog Kruga sačuvali zavidno mjesto u crnogorskoj kulturi. Vi ste nesumljivo jedan od tih.
Nažalost i Vaš i njihov uticaj i sve ono što se traži u koncipiranju nove kulturne politike ima smišljen i ograničen domen. Sve to traži se samo za Zatvoreni Krug. Ne traži se u cilju afirmisanja kulture i njenih istinskih vrednosti. Ne traži se ni u smislu procesa integrisanja sa evropskim kulturnim nasleđem. Ne traži se ni u smislu uspostavljanja kakvog takvog otvorenog tržišta u kulturi. Traži se samo u korist ekskluziviteta Zatvorenog Kruga. Zatvorenog Kruga u kome sve više jača ideologija.
Traži se u korist Zatvorenog Kruga koji pokriva, obezbeđuje i istrajava u kontinuitetu Partijske, DPS – SDP kulture politike.
Zatvorenog Kruga koji zagovara pobjedu jedne nad drugom kulturom.
P. S.
Ljubiteljima književnosti je poznat ..Identitet Atanasa Stupara..
Biće mi čast da se upoznamo i van bloga.
S poštovanjem Atanas Stupar
Ja se izvinjavam zbog tehnickih problema gdinu Stuparu. Moja greska. Nadam se da ubuduce nece biti problema. Takodje, ubrzo cemo ispraviti i ostale nedostatke. Zanimljivost ovog bloga je i u tome sto je i tehnicki stvaran kreativnom energijom nekoliko ljudi sa dobrom namerom da se dodje do internet prostora posvecenom kulturu.
Cini mi se da je dobro da ste otvorili temu zatvorenih krugova ali se bojim da nije prava adresa. Svi mi koji smo na ovom blogu ili nekom drugom slicnom mestu, smo na otvorenom prostoru, izlozeni kritikama i smatram da je to velika stvar. Ne vidim da iko od nas ima moc da nekom drugom omete pojavljivanje ili nekakvu eksponiranost u crnogorskoj kulturi. Danas svako moze otvoriti svoj internet prostor, radio stanicu, tv ili bilo sta drugo i postati vidljiv ne u crnoj gori nego planetarno. Mislim da to nije glavni problem nase kulture, iako ga ne iskljucujem potpuno. Mozda ja opet govorim iz pozicije nekoga ko ne zivi u Podgorici i ne osecam epicenatar tog kruga o kome govorite.
Mogu li da blogiram? Daaaa.
Ali samo, iskljucivo i to odlucno jer je odlicno o pozitivnim primjerima. Dakle , ne mogu da preskocim duge komentare G A.S.Cini mi se da Vi, gospodine , imate previse primjedbi , prvo na naslov bloga, na Janka, to sto ne ide da gleda CNP predstave redovno ili na sve nas koji (kao ja recimo) pripadaju zatvorenom , a ne Otvorenom drustvu.Da mozemo da se upustimo u toliko tema i jos da se smatram kompetentnom izvinite.
Ajde da probam da Vas nagovorim da razvijamo ovu divnu temu bez potrebe da se “guramo” kao da nam je malo prostora…
ja bih za Podgoricu, predlazem Biljani da “ilustrujemo” peostore koji bolno odskacu…(sa Vasim misljenjem o trgu se ne bih mogla sloziti sasvim, vidjela sam da djeca tu trce, da roditelji (kao ja recimo) pokusavaju da ih nadju dok nestaju u guzvi gradskog trga, da pokusavaju da skvase ruke u fontani, bili smo na jednoj intersantnoj predstavi FIATA gdje smo gledali velike lutke na stulama…Taj trg treba nesto zivih detalja koji bi ga *razbasurili*, predlazem mjesto za prodaju hrane za ptice. Jedan od najljepsih dozivljaja djecijih jeste da hrane golubove, cak je moguce pokazati i da su slobodni da slete i jedu iz ruke…pa, tu bi mogao neko i da svira…gitara, harmonika, animacije za djecu…pola sata, ne vise, sasvim je ohrabrujuce za sve prolaznike.
Tako bih razmisljala o prostorima oko nas, priloziti sopstvene potrebe koje ih oplemenjuju za druge.
A sta mislite o strasnim gradejevinama kao recimo komplesku zgrada, Nikic, Nikic, Sofranac…sve to preko puta Stare varosi…Bas cemo se sroditi.Sta tu moze da se “popravi”. Mozda treba ukazati na “ugao gledanja”. Naznaciti tacke na trotoaru , gdje stojeci (sa strelicom, pogled u smjeru ka…) treba gledati. To je recimo ugao na raskrsnici sa pogledom na Sahat kulu.
Gospođo Đukić hvala Vam na jasno iskazanoj ideji (Predlazem Biljani da “ilustrujemo” prostore koji bolno odskacu) i na precizno postavljenom pitanju (Šta mislite o strasnim gradejevinama kao recimo komplesku zgrada, Nikic, Nikic, Sofranac…sve to preko puta Stare varosi) Jedino nas očiglednosti vode u pravcu jasnog formulisanja problema i pronalaženju mogućih i primenjivih rešenja. Zato ja i inistiram na očiglednostima i kada je Pozorište i kada su angažovani intelektualci i kada je Zatvoreni Krug i kada je cg - kultura u pitanju. Nažalost u malim i ideologijom ošamućenim društvima najteže je dokazati ono što je očigledno.
Ali da ne budem dug. Odgovaram na Vaša pitanja.
Prostor koji bolno odskače je Plavnica. To je najsvežija i najbolnija povreda zaštićenog prostora (Nacionalni Park Skadarsko Jezero). O njoj vredi pisati.
Za pokoravanje stare Varoši nakaznom arhitekturom Nikić, Nikić, Šofranac krivi su urbanistički planovi ( prostorni i detaljni ) koji su proizvod političkog trijumfa koalicije. Oko stare Varoši, kao oko stare urbane forme na vrijeme je trebalo proglasiti zaštitćene građevinske zone i to bi bila najvažnija pobjeda Podgorice, trijumf građanskog i demokratskog duha koji je nekada imala. Zabrana bi bila veoma precizna - U krugu od dvjesta do trista metara oko stare Varoši ne mogu se graditi objekti veće visine od Sahat-kule. Sahat kula mora ostati dominantna nad urbanim jezgrom čiji je markantni dio. To nikome nije ni palo na pamet da uradi.
Kako sada sanirati urbanistička nasilja nad prostorom Varpši ?
O tome vredi pisati.
Uz vaše dvije ideje stavljam i treću.
Želim da na blogu afirmišemo ono za što se nije zakasnilo. Još smo na vrijeme da spasimo najdragocjeniju prirodnu predispoziciju Podgorice. Na vrijeme smo da spasimo prostor uz rijeku Moraču od Blažovog do Vezirovog mosta. Kao što znate sticajem okolnosti taj prostor je ostao konzerviran, nedirnut. Ništa se na njemu nije mijenjalo u poslednjih sto godina. Nije se moglo ni mijenjati jer je bio zaposjednut od strane vojske- kasarna Morača. U kasarni nije bila moguća divlja gradnja. Nije bila moguća ni demonstracija sile Zatvorenog Kruga putem procedure urbanističkih planova. Eto neke koristi od vojske. Dakle, ne svojom pameću, već sticajem istorijskih okolnosti dobili smo u nasleđe nešto najdragocjenije. Dobili smo ogroman nedevastiran prostor u centru Podgorice. Iskonski prostor za iskonsku pamet. Sačuvajmo taj prostor za bolje, moralnije, stručnije i rodoljubivije ljude koji dolaze poslije nas. Proglasimo moratorijm na gradnju od Blažovog do Vezirovog mosta uz rijek Moraču u narednih deset-petnaest godina. Neka taj prostor ostane parkovski. Taj prostor smo dužni svojim potomcima. Dužni smo ga njihovoj pameti, njihovoj kreaciji, toplini i duhu nihovog budućeg doma. Užni smo ga Podgorici. Taj prostor za petnaest godina može izliječiti urbanizom ranjenu Podgoricu. Zato spasimo taj prostor od Partija, izbora i prevarnih izbornih programa, spasimo ga od tajkuna, građevinske mafije, pseudointelektualaca i ideologa novog društva ….
Spasimo taj prostor od mamurnih putnika koji šetaju po svijetu i sa fotoaparatima u rukama otkrivaju po trgovima svjetskih gradova na što treba da liči Podgorica. Spasimo ga od njihovih fotoaparata i „ideja” koje u megapikselima donose.
Spasimo ga od demagogija košmarnog nacionalizma i populizma koji buja u razvojnim planovima naše nove prosperitetne države.
Spašavajmo ga sada. Spašavajmo ga sa vjerom da će se crnogorsko društvo u sledećih petnaest godina dozvati pameti, građanskom, duhu, demokratiji, zakonima i iskonskoj ljubavi prema Podgorici i Crnoj Gori.
S poštovanjem
Atanas Stupar
Biljana Gligoric reply on February 16, 2008:
Cini mi se da je gdin Stupar otvorio jednu od kljucnih teme planiranja, ne samo prostora, a to je pametno i dogovorno upravljanje vrednostima koje imamo (to jeste sustina pomalo rogobatnog ali u ideji sjanog, sklopa reci “odrzivi razvoj”).Jedno od pitanja koje smo, u toku javne rasprave o prostornom planu stalno postavljali jeste i to> Koliko procenata prostora Crne Gore vi sada aktivirate i trosite a sta ce ostati za sledece bezbrojne generacije? Naravno da nismo dobijali odgovor. Neka sumanuta krotkovidost i pohlepa su zavladale sadasnjoscu i prete da, kao skakavci, fizicki pojedu prostor za buducnost. Ja volim ideje koje imaju smelosti i promisljenostiali i obazirovosti, pre svega dobronamernosti. Posteno je reci: mi danas nemamo institucionalnih i strucnih kapaciteta da kompletan prostor Crne Gore prodamo, planiramo i izgradimo (kao sto je neko naumio), zato ajmo da ga koristimo koliko nam treba, da lepo i mirno zivimo, i stvarajmo generacije koje ce moci sledeci korak da ucine…
obecavam ilustracije danas. tek sada shvatam da nemam takvih slika, podsvesno procenjujuci da, ako vec moram da ih gledam ne moram i ne moram kameru u njih da upirem. ali treba vec jednom okrenutu ogledalo i videti svoj odraz..i prozvati krivce
Proslog proleca, putovala sam iz Dubrovnika prema Kotoru (u kome zivim). Iako je putovanje bilo jednodnevno, dozivljaj odlaska i povratka u Boku potpuno su se razlikovali. Zbog cega? Zato sto se izmedju ovo dvoje, u toku kratkom vremenu od samo nekoliko sati, dogodilo nesto DIVNO - uredjen, odmeren, planiran prostor na hrvatskoj strani, prema Dubrovniku. Povratak u Boku, tog dana, bio je (gotovo fizicki) bolan – Igalo, Herceg Novi, Bjela…. duz magistrale haoticni niz neksladnih gradjevina, napadnih, polu-zavrsenih, nakaznih… Svako odsustvo sistema, reda, planiranja, regulacije… osecanje potpune dezorjentacije i mucnine. Na ovom potezu vise ne postoji kadar na kome se oci mogu odmoriti. Tog dana, vracale smo se u Boku potistene. U pocetku smo uznemireno komentarisale svaku sitnicu, kao da prvi put u zivotu vidimo gradjevinski haos koji nas okruzuje… posle smo zacutale, iscrpljene, sa gorcinom onih koji bespovratno gube i imaju svest o tome… onu vrstu svesti koja se bolno ukrsta sa svescu o sopstvenim malim snagama.
Od tada, sve cesce osecam, kada putujem po Crnoj Gori (narocito duz primorja), mucninu slicnu gore opisanoj. Prostor Crne Gore, koji je do nedavno plenio, nadahnjivao, oduzimao dah snagom svoje lepote, sada vredja i pogled i dusu. Pred nasim ocima pretvara se u nakazu. Taj prostor salje poruku o nekima medju nama, jednokratnima, koji ga tako sebicno i halapljivo cerupaju, u saucesnistvu sa onima koji to cerupanje dozvoljavaju … taj prostor govori i o nama koji na sve to pristajemo…(ili ne pristajemo?!)
Dusko Vukovic reply on February 20, 2008:
Za sada pristajemo, Tanja. Nasi domaci predatori, u saveznistvu sa onima izvana, nailaze tek na sporadican otpor, koji moze, gledano iz optimisticke perspektive, biti zametak necega ljepseg i humanijeg na ovim prostorima. No, nasi neoliberalni homoeconomicusi su se tek razigrali, a dje njihove kopite nagaze vise trava ne nice.
Prica o prostorima i prostoru o kojoj govorimo moze imati i svoj medijski zivot, tj. bice samo sjecanje zabiljezeno u nekom televizijskom ili filmskom formatu. I tada cemo reci: Ovako je izgledao prostor X, Y, Z. Mozda vec mozemo organizovati snimanja takvih lokacija za koje znamo da im prijeti nestanak ili redizajn za koji se pitaju samo investitori i donosioci politickih odluka!
A eto, oni su, mislili smo, opste dobre, vazni za memoriju, vazn za identitet, za ekologiju etc.
Citam u novom broju Ferala tekst o aktuelnim problemima prostora grada Splita, tacnije problema RIVE u Splitu. Naslov je: PISTA VELOG MISTA.
Eto tako, zapravo me taj tekst i ponukao na ovaj komentar. Dakle medijska arhiva prostora i koliko istog imamo u CC u nasim velim i malim mistima?
Ko velim posto malo snimamo, da organizujemo URGENT snimanja!
Biljana Gligoric reply on February 26, 2008:
Janko, ideja je dobra. Iako, kada razmisljam kao neko kome je profesija oblikovanje prostora, tuzno mi je da pomislim da nam je samo ostalo belezenje promena. Mozda si ti upravo to i primetio. Prostor se menja, cesce bukvalno nestaje, pred nasim ocima. Bicemo generacija, u Crnoj Gori, koja ce moci da, za svog zivota, istrosi sav raspoloziv prostor. I imacemo secanje. I fotografije. Tuzno mi je to, ipak :(. Jer mi se nismo saziveli sa lepotom oko nas, sa vrhunskim, prirodnim delom podarenim ovoj maloj grupi ljudi koja se ponasa kao da je u pitanju prosecna vrednost ili cak kao da je nema. Tacnije, nasi “odabrani” predvodnici se tako ponasaju a nama ponestaje snage da ih opominjemo.
U svakom slucaju, potrebno je beleziti jer kada prodjemo mi i nase emotivno secanje (koliko se uopste mi bavimo vremenom posle nas?) docice generacije koje ce nam biti zahvalne za sacuvane slojeve, necega sto oni vise nece prepoznavati.
to je sjajna ideja…ajde da dodamo interesantnu mogusvost…blog moze da se deformife, razvalaci, prilagodjava…cula sam da prirodnjecki muzej u Podgorici(koji nema svoj izlozbeni prostor, ima vrlo dobru dokumentaciju i materjale, možemo ih pozvati da “izlozimo” taj materjal, fotogtrafije…Drugo predlazem da sami pravimo fotografije, da ih postavljamo na ovaj blog. Mogli bismo dobiti prostore intimnih i zajednickih dokumenata o mjestima koje mnogi ne vide “svojim ocima”.
ponekad, kada me ocaj zbog ovog prostornog haose savlada, pomislim na to kako smo mi, ipak samo tackica na nasoj prelepoj planeti, i kako, cak i da unistimo sve, ostace tako mnogo prelepog prostora. Kada sam bila u americi, prvi put sam osetila zadovoljstvo pripadanja ovoj planeti, i kako je vazno da nas boli, ne samo unistavanje nasih malih prosotra vec i nekih drugih, dalekih. Ako vidim da je uragan na Floridi, nije mi svejedno, ako cujem da beli medvedi umiru od iscpljenosti jer nestaju sante leda na kojima mogu da se odmore, nije mi svejedno. Tako pokusavam da se odaljim i da se poklonim ovoj prelepoj planeti verujucu u njenu snagu. Neko je rekao da svojim aktivnostima ne unistavamo mi planetu, nego sebe. I to je tacno. Ona ce se samo malo protresti i resiti se nas, koji je kao paraziti unistavamo. Bila je i usijana, bila je i ledena lopta. Njoj je, manje vise, svejedno u kom je stanju. Uvek je velicanstvena. A mi smo imali sansu. Nismo se pokazali previse pametnom civilizacijom.
varja Djukic reply on March 4, 2008:
Pokusavam ponovo, napisah pa poslah, pa nastaju problemi…brzina, nesmotrenost odnosi vrijeme nekorisno i dobre rijeci.
Ovo je dan kada se potpisuje peticija za odlaganje usvajanjea prostornog plana za Crnu Goru na koji je EU dala primjedbe isugestije. Nadam se ad nije za nase muke i da nije za na se gore i da nije samo admisnistrativna zackolica koja nam dokazuje da nismo administrativno pismeni. bahati smo, nazalost i gotovo indolentnio. Ajde da vidimo hocemo li ipak biti malo bolji bilo da smo gradjani ili NVO ya civilno, kulturno, zensko, srpsko, albansko…nacionalno pravo. Zeljni i dalje nasih odraza u vodama koje su ostale, rijekama koje jos teku u koritima, …Zeljni su mnogi po svjetovima zivota u kojem mogu za tili cas sici na obalu rjeke, jezera i mora. Nasa je privilegija sjajna…jos misrise crnogoricno i u sumama ima hladova…ponesto je ostalo kao velike cjeline koje su nacionalni parkovi …neka bude cijeli prostor, a tamo gdje nije neka podlijeze strogim kontrolama i ekoloskim standardima zastite.
Ovo je prostor da zastitimo unutrasnji prostor koji nema gdje do u slikama i bojama napora da ova Planeta i ova Zemlja ne moraju biti brzosagorijevajuci dokaz o dehumanizaciji. Ukoliko sacuvamo lijepo u prirodi oko sebe, lijepo cemo moci da zivimo u skladu sa sobom do generacija koje nas nece smatrati bahatim budalama koje su im unistile zemlju za zivot.
Potpisujmo peticiju za odlaganje razmatranja prostornog plana u Skupstini Crne Gore u jeku izborne kampanje.