pilot blog
Ovo je blog pilot za projekat Artevirtus. Nadam se da će zaživjeti. Ideja o blogu nastala je nakon spoznaje da u višemilionskim državama blogeri mijenjaju i utiču na javnu scenu. U Kini su npr. štite istorijsko jezgro Pekinga ne dozvoljavajući velikim svjetskim industrijama kafe i napitaka da uđu sa svojim prodavnicama i restoranima u taj jedinstven prostor.
Ne očekujem da će blog Artevirtus značajno promijeniti odnos javnosti prema naslijeđu i potrebama savremenika, još neznavenim potrebama sasvim mladaih ljudi da očuvaju boje podneblja, materjal, arhitekturu, umjetnička djela. Pretežno raspoloženje u Crnoj Gori za trajnu brigu o stvaralaštvu, nije domen političkog interesa, ekonomskog samo u sferi koja rapidno saosjeća sa kulturom u funkciji turizma. Tu je ekonomski interes prepoznatljiv, tu se možemo dodvoriti investitorima, Vladi i mobilnoj telefoniji, eventualno, ponekoj banci.
Sistemskih intervencija nema, poreskih olakšica za investiranje u stvaralaštvo ili očuvanje baštine nema. Kako će profunkcionisati npr. projektni budžet za kulturu (kao npr. u ministarstvu saobraćaja i… kao što svjedoči ministar A. Lompar) kada ministar koji je objavio da nema strategije u kulturi odlazi na mjesto političkog direktora Partije od decembra mjeseca! Dakle nakon usvajanja budžeta za 2008. godinu. Sramno je da je važnije mjesto pol dir. partije, makar to bio veliki interes partije. Niti jedan Ministar do sada nije uspio da objavi i dokaže kolika je ekonomska i druga ne (u)računljiva vrijednost umjetničkog savremenog djela, čuvanja malobrojnih nastalih u Crnoj Gori i to uz kontinuum otpora, nerazumijevanja, površnog tumačenja, slabe teorijske recepcije i prezentacije… Kako će biti planiran budžet za sljedeću godinu kada je to posao ministra u odlasku. Znači li da će pripremiti projekte koji će biti podržani i za koje će restući budžet naći za shodno da izdvoji barem tri puta više nego tekuće godine, ili će sredstva opet biti izdvojena tako da naredni ministar za kulturu, sport i medije ne može i ne mora biti odgovoran za prestruktuiranje budžeta iz kojeg se od 1,6% izdvaja svega 6% za umjetničko stvaralaštvo i očuvanje baštine.
Zemljo, otvori se! Od 1,6% iz ukupnog Budžeta Crne Gore samo 6%! A koliko se djela ostvari u malim pogonima, sopstvenim ulaganjima, neznatno i uz pomoć stranih donatora ili u NVO pričama koje valjda su uračunate u ukupna investiranja za kulturu. Ostalih 94% čine plate zaposlenih u institucijama kulture (recimo da je 10% stvaralaca, umjetnika, istoričara i teoretičara… na plati) i na troškove… struja, voda, telefon i sl. Konačno može se ustvrditi da je najskuplji produkt u Crnoj Gori umjetničko djelo jer ga opslužuje toliko administracije i toliko troškova da pojedinačni projekti koje finansira Ministarstvo imaju sjajnu kadrovsku i tehničku podrsku? Ili nije tako.
Postoji i druga mogućnost… sistematski otkup djela, slika, knjiga, prijevoda, kompozicija… Budžet za umjetnike koji u dvije godine treba i mogu da realizuju djelo. Postoje razne mogućnosti da se u vremenu ubrzanog punjenja Budžeta rasprodajom imovine i zemljišta, omogući bogatim investitorima da se mali procenat poreza oslobodi za umjetnike koji misle da je djelo trajnije i vrijednije od potrošačke logike.
Ovo je mali konglomerat, natuknice za razmatranje i razgovaranje.
Napor da se pokrene dijalog o izmjeni političke atmosfere u kojoj se nepovratno gubi odnos prema vrijednostima koje čine najvitalniju i najtrajniju investiciju u nemnogoljudnoj Crnoj Gori, treba da bude neznatan.
Iz tekstova, koje bude isprovocirao ovaj blog, nadamo se realizaciji tema u žvim emisijama na Atlas televiziji. Podrška, još nepotvrđna stoji od Švajcarskog programa za kulturu Pro Helvetia. Ajde da pokažemo da smo jarko zainteresovani za uticaj na javno mnjenje. Da jesmo njegov bitan dio. U suprotnom, sve što nastaje u boljim ili težim uslovima biće samo vrednovano i dalje sumnjivim kriterijumima, praktičnim razlozima ili nagrađeno kao da je nagrada potvrda realne podrške Vlasti stvaralaštvu, a ne kratkoročna politička igra umjesto vrijednostnih standarda koji nas, naravno, potvrđuju i prevazilaze kao i granice - umjetnosti.
Nadam se da će ovaj blog biti prostor za priče, prije svega umjetnika i ljudi koji se razumiju u novo globalno vrijeme… rat i borba u dugim domenima, na drugi način… za vrijednosti koje čovjeka čine.
Ideja za ovakav jedan blog prostor je stvarno dobra. Pridružujem se željama da on zaživi i bude dobar način razmjene kritičkog mišljenja i ideja na ovoj maloj virtuelonj oazi.. Puno uspjeha u daljem radu!
Pridružujem se lijepim željama s nadom da će ovaj blog prostor na pravi način poslužiti u razmjeni mišljenja i ideja.
Meni je dosta zanimljivo sto se cesto pokusava kultura,i ne samo kultura, izvuci iz ukupnog drustvenog miljea, kao kultura je nesto izvan nas izvan nase svakodnevnice. Resenja za probleme u kulturi nisu mnogo razlicita od resenja za probleme u politici, sve je to povezano i dio sistema koji stvaraju ljudi i koji se zove drzava, za koju su se mnogi borili i na kraju “osvojili”, uz obecanje da ce nakon osvajanja biti mnogo bolje za sve nas i u svakom pogledu. Nisam nikakav prorok i otprilike sam znao da ce sve ostati isto i nista se nece promijeniti nakon tog osvajanja, a znao sam zbog toga sto sam gledao ko se sve bori za tu drzavu-cast onima(malobrojnima) koji su se iz najiskrenijih predubjedjenja odlucili za nju. I evo nas ponovo sa istim pitanjima i istim ponovo i ponovo ispricanim pricama,sta ,dje ,ko, kako…………….kao da ne znamo. Treba samo da odvojimo pet minuta i da lociramo,nepogresivo i stoprocentno, sve lose karike sistema,u koji naravno spada i kultura, prije svega kultura rekao bih, i jos pet da napravimo plan za resavanje tih problema, e ali to kod nas ne moze bas tako,treba da se izvrse ekspertize, pridje iz vise uglova,a sve sa jednim ciljem da se nista ne promijeni. Kultura kod nas je neopravdano elitisticka,svako ko se i najmanje bavi njom po automatizmu postaje vrhunski domet u umjetnosti, samoproklamovanje u neku vrstu ikone je redovna praksa crnogorske kulture, a i stvaranje klanova nije nista novo.
Ukratko stanje je alarmantno, ali kao i u drugim sferama drustvenog crnogorskog zivota- ne moze da ispravlja onaj koji je iskrivio- ili moze,ali ne treba ocekivati nista spektakularno, mozda samo neko sminkanje bez sustinskih promjena. Nada ostaje da ce mlade generacije nesto da uzdrmaju, svojom mladalackom snagom i kreativnoscu, da ce da pokazu prstom na ono sto njihovi profesori i predavaci zbog svojih benefita nece-a da podsjetim zbog svog akademskog kredibiliteta bi trebali. Misljenja sam da nam u ovom trenutku samo ta nada preostaje kako u kulturi tako i za sve ostalo.
Zato bi moja zelja bila da ima sto vise mlade kulturne gerile koja ne trpi nikakva zavlacenja, kilometarske referate o tome kako je tesko i kako treba ovo ili ono……….da provociraju, da kritikuju, da stvaraju svoje pravce…………….da budu slobodni……………….promijenice nesto kad tad
Koliko sam ja shvatila rijec uvodnicarke, nase je, tj. blogera, da podijelimo razmisljanja i stavove o necemu sto je u Crnoj Gori odavno zaboravljeno- kulturi u najsirem smislu, posebno kao odrednici male drzave i njenih razlicitih etnickih opredjeljenja koja na svoje posebne nacine uruzavaju ili uzdizu u velicine drzave, nacije, pojedince.
Ja se nisam iznenadila da je neko ko je sebe predstavljao sa osnovnom profesijom novinara/pisca, ali iz onih ranih 90-tih, bez zaljenja okrenuo ledja visoko odgovornoj poziciji ministra kulture, medija i sporta u CG i okrenuo se rukovodjenju partije koja sada ulazi u onu fazu gdje se naslucuju ko zna kakvi trendovi buducnosti. Upravo je ambivalentnost ideoloskih okvira takvog profila bila mozda odlucujuca za ministarsko imenovanje odnosno politicko direktorovanje. Odavno je u CG kulturoloski/regrutacioni model DPS jednostavan- ako nam je dobar u vladi, svugdje ce nam biti jos bolji. Jer, u vladi je na plati koja je na granici siromastva, a uz fizicko i psihicko iscrpljenje od nagomilanih problema koje niko decenijama nije rijesavao, jer je to patriotski (”zrtvovati” se za mladu drzavu uz licnu korist, naravno).
Ova verzija patriotizma limitira sve pozitivno u CG danas. Nego, aparatcik je u ovom kontekstu dijaloga o kulturnoj bastini CG irelevantan. Egzistira, ali je samo jedan u nizu, nista drugo. Kako mu je kultura sredjena, moze se vidjeti i kroz sport (iako su letovi za Bankok tako omiljeni nasim politickim “podrzavaocima” sporta) a da ne trosimo vrijeme na medije. Evo od danas se “prosi” preko javnog tendera kako bi nasli firmu koja ce naplacivati pretplatu za one lezilebatore i politicke poslusnike iz “javnog servisa”.
Kultura zahtijeva posebnost i idejnost. Kreativnost prirodno ide uz kulturu. Zato, ja vjerujem da su programski budzeti i sredstva za ocuvanje kulturnog identiteta Crne Gore samo dio onoga sto bi trebala biti strategija razvoja kulture u CG.
Zamislite da se stvarno za ministra kulture imenuje IME bez politickog predznaka ispred i sa vizijom. “Noge” bi mu/njoj bile “slomljene” prije nego sto pocne jer se kroz kulturu u CG prebijaju svi ostali zluradi i limitirajuci crnogorski kukavicluci.
Prvi je: mala “armija” novih pisaca, talentovanih da prate sve ostale oblike kulturnog stvaralastva na globalnom nivou, i muziku, i slikarstvo, i skulpturu, i film, i animaciju i IT tehnologije, je ovdje drustveno definisano marginalizovana jer nisu poslusnici. Prije nekih dva mjeseca na HRT-u sam gledala emisiju o toj novog generaciji “djelatnika u rijeci” i bila impresionirana jasnoscu i specifikumom koji je svoj, jednostavan i zivotan. Na nasim televizijama takvo sto necete ni vidjeti, jer nije model kulturoloskog zaglupljivanja koji je trenutno na sceni. Ali, zato smo zatrpani modernom verzijom “sex trafikcing” takmicenja kao sto je ovo Ford Elite lice godine, nedjelja mode u Kotoru, tehno zurke na TV-u uz imenovanje DJ-eva kulturnim radnicima i sl. Ona “debela” Ceca, nakon potpunog “mraka” i zabrane nastupa u Srbiji od februara je mogla samo ovdje u CG, u NH da napravi koncert, jer cak i ovako ruzna Srbija, slijepa od mrznje i ogrezla u prljavim tajkunima, necije ucesce u zlocinu smatra losim bez obzira sto je estradni reprezent.
Drugi je - uz bogato slikarstvo nas i stota godisnjica rodjenja Petra Lubarde doceka u ambijentiu komunistickih proslava, sa onom bistom koja lici na priganicu, bez osobenosti slikara kojeg treba da sazme. Gledajuci taj nekvalitetni performans, sjetila sam se da sigurno neko od nasih “bajnih” cuvara bezbjednosti ima za zadatak da napise jedan stupidni izvjestaj sa takve “predstave”. Dok velikane tako “obiljezavamo” onda je i normalno da nerealizovani ljekari su udarni slikari sadasnjice a malo kvalitetniji moraju da cute ili da su srecni jednom izlozbom godisnje za “velikase”. Gdje smo? Tamo gdje bismo trebali biti medju vrhovima evropskog likovnog iskaza, zavrsavamo nigdje- u haustorima, i slikom i rijecju.
I treci, najekolatantniji- kada na manastiru vidite eloksiranu bravariju, onda je glupost dovedena do kraja. Ja vjerujem da mrtvi komunisti se sada kaju sto nisu bili inventivni kao sadasnji crkveni “mudzahedini”, jer koliko su se god trudili nisu uspjeli “ubiti” vjerovanje u nesto vanvremensko kako god bilo nazvano, ali su zato oni u mantijama ih prevazisli i uspjeli dokazati koliko vjera moze biti limitirajuca i slijepa za kreativnost i istoriju. Brisanje proslih neimara bice jaci od kratkog sjecanja, toliko tipicnog Crnogorcima, bilo koje nacije ili religije.
Zato je ovaj blog dobar pocetak u organizaciji “neuralgicnih” tacaka koje kasnije treba “izzivjeti” U EMISIJI koja treba da isprati siru sliku, vezanu za samobitnost kulture male drzave.
Moja licna zelja bi bila da ovaj blog razvije takve ideje. Da se na njemu ne pojave losi “bezbjednjaci” koji bi svojim pljuvanjem, koje oni licno zovu patriotizam kako bi od sebe samih sakrili da rade ruzan i prljav posao za nekog licno, jer nece ukazati na sustinu, nego ce se baviti maglom, kao i uvijek. Da se na njemu ne pojave nasi “novi biznismeni” osim ako nece da investioraju u projekte i kulturolosko ocuvanje CG bez uslova jer bi njihovi uslovi bili slicni nametanju poslusnosti, koja je i danas medju “umjetnicima” velika i jaka. Da se na blogu pojave svi umjetnici, razlicitih bransi, ali sa hrabroscu individualiteta koje vecina trenutno nema.
S postovanjem,
Kao poreski obveznik imam pravo i hocu da znam gdje ide m0oj novac. Ne Zelim da se njime kupije jos jedan Audi Q nesto ili jos jedan prostor na Jazu ili gdje vec na primorju . Hocu prevedenog na maternji - crnogorski jezuk Kunderu, Kurejsija, Markesa….
Kada god se govori o kulturi, građanin Crne Gore ima dobar razlog da se prisjeti Gebelsa. Ne zbog kulturofobije, straha da će kultura “skrenuti sa puta” ili “omekšati” bilo koga, već naprosto zbog … mrzovolje, zbog… jeda. Crnogorski razgovori o kulturi “ubijaju u pojam”, i ako su ljudi po prirodi svojoj skloniji “pojmovanju”, to ih može učiniti najprije zbunjenim, kasnije nervoznim, a na kraju jetkim dozlaboga, sve do Gebelsa.
Kada se u Crnoj Gori vode razgovori o kulturi – niko pametan ne zna šta je tu tema. O čemu se tu radi? Šta je poanta? U stvari… šta je uopšte to – kultura? Da, na kraju se i sam taj pojam nekako rastače u ništa, mentalnu lokvicu, prazno mjesto u albumu na kojem se vide ostaci odlijepljene fotografije.
S jedne strane, u redu je ne imati pojam o kulturi. Ako je kultura sve što premašuje instinkte, ako je ona oblik egzistencije, ako je tako integrisana u život – normalno je nemati predstavu o kulturi kao izdvojenoj instanci.
Ali, crnogorski javni kulturni diskurs uopšte ne daje takav status kulturi. O kulturi se ne govori racionalno ne zbog što je ona suviše unutra, nego zato što je ona suviše izvan. Kultura je izdvojena instanca. Ne samo izdvojena, već i nadređena. I ne samo nadređena socijalno, ili ideološki, nego i ontološki…ona je s onu stranu. Kultura u Crnoj Gori je nešto… vrlo daleko…i jako visoko. I zato se ništa razumno o njoj ne može reći. O njoj se može filozofirati, meditirati, pjevati, ali se ne može govoriti. Da se ne bi smanjila ta distanca ida kultura ne bi postala svačija.
Kada čovjek čuje to malo-malo pa opet razglabanje o “položaju kulture u Crnoj Gori”, uglavnom patetično, pošto-poto visokoparno, konfuzno, ima veliku šansu da postane najgrublji cinik i mrzitelj svega duhovnog. Dobija ludu želju da kulturu “ svede na ljudsku mjeru stvari”. I na etičku mjeru. I možda bi zato pod hitno trebalo u cijeli taj anahrono-pseudoidealistički kulturni diskurs uvesti riječ – ODGOVORNOST. Tačno je da ovaj pojam u ovom kontekstu zvuči pomalo civilno – demagoški. Ali, nema bolje riječi koja bi izrazila neophodnost da se kultura učini operativnom, da se ona usmjeri prema ljudima i njihovim interesima, da se nekako stane na put tom stalnom generisanju kulturnih proizvoda koji nemaju nikakve veze sa nama danas i ovdje.
Riječ odgovornost mogla bi biti ključna riječ. Jer, kada bi se dopustilo toj riječi da uleti u CG kulturni disurs, moralo bi se reći i prema kome i za šta je odgovorna kultura, jer ova pojam zahtijeva tu vrstu određenja. A onda bi morala da dođu na dnevni red i “profana” pitanja tipa koliko zarađuju institucije kulture, kolko novca ubiraju od građana, kome su odgovorne za politiku koju sprovode, na koji način komuniciraju sa javnošću, šta to one uopšte žele i rade. I tako bismo možda, mic-po-mic, shvatili o čemu mi to govorimo kada govorimo o kulturi , a tada bi bi možda mrzovoljnici prestali da se prisjećaju Gebelsa i njegovog pištolja.
Kultura dijaloga unutar drustva i kulturnog sistema u Crnoj Gori podrazumijeva radikalnu promjenu u stilu i nacinu komunikacije, kako od vrha ka sistemu, tako i od djelova kulturnog sistema ka vrhu, tj. Ministarstvu kulture. I jednima i drugima nedostaje metodologija i tzv. organizaciona kultura.
Vazna odrednica u osvajanju i jacanju kulturnog sistema naravno jeste ODGOVORNOST, prije svega izvrsne vlasti da se pokrene tranzicija kulturnog sistema. Ali i odgovornost institucija, koje zapravo odrzavaju status socijalnih ustanova takodje je tema o kojoj trebamo govoriti.
Metologiju ne treba izmisljati, ona vec postoji i moguca su razlicita rjesenja primjenjena iz iskustva zemlaja koja vec izlaze iz tranzicije i turbulentnih uslova. Brine naravno osjecanje koje se “cita”, s razlogom da su nase prilike zapravo indiferentne.
Kako od manifestacije i prezentacije svecanih otvaranja preci u sustinsku potrosnju i dugorocniju i smisleniju produkciju znacenja - zapravo moze biti kljucno pitanje.
Takodje vazno pitanje jesu mehanizmi zastite male kulture i posebno njena nacionalna potpora da kroz kulturu i umjetnost ostvarimo sve ono sto jeste znak njenog prepoznavanja u sirim okvirima.
Koji elementi tzv. socio-kulturnog lanca postoje ili ne postoje, i sta treba uraditi da bi oni bili zadovoljeni i kako ih sve pojedinacnoj acati, takodje je vazno pitanje.
Cini mi se da je vrijeme ne toliko za odgovore, koliko za dobro postavljena pitanja, a odgovori na njih moraju biti dio timskog posla i poslova po svim pojedinacnim sektorima u kulturi i umjetnosti.
Problem u tome jeste osobenost crnogosrke studije slucaja sto imamo previse jakih individualaca, a malo jakih institucija, zapravo sto su same institucije u vrloj zavisnosti od pojedinaca.
Kulturna politika definitivno dolazi na dnevni red i samo je pitanje kako i koliko uspjesno mozemo voditi kampanju za njeno konstituisanje i djelotvornost. Na koji nacin kao akteri mozemo pregovarati sa politacarimo i koliko nam nasa publika u tome moze pomoci?
Vjerujem da BLOG moze biti dobra platforma i testiranje svih aktera da se prikljuce pokrenutoj inicijativi da svi zajedno damo doprinos i pokrenemo novu komunikaciju koja ako samo na planu znanja moze dati doprinos, imace svoj dobar efekat, jer mi se cini da je problem znanja ili bolje reci neznanja kod onih koji odlucuju u velikoj mjeri njihova glavna karakteristika.
Kulturna politika je veliki posao i ako se ne desi vrijeme koje ce proizvesti crnogorskog Malroa, Zaka Langa ili Melinu Merkuri, bojim se da cemo i dalje biti na istom. Ako je Melina Merkuri bila “poslednja grcka boginja”, onda mozda moramo priznati da crnogorskoj savremenoj kulturi nedostaje “prvi bog ili boginja” koji ce zatalasati cijelu stvar. To je izvan administrativne i mendzerske price prica o strasti i zapravo to i jeste draz i emocija koju moramo osjetiti kao uzviseno polje umjetnosti koje moraaaaa imati osvojen prostor u crnogorskom drustvu, ne kao protokol i stavka i losa rjesenja, vec naprotiv sve ono sto je savremeni i odgovorni pristup ozbiljnih drzava koje jacaju i odrzavaju svoj kulturni sistem u svim njegovim razlicitostima i specificnostima.
Nemoj da sijeces granu na kojoj sjedis. Kultura jeste iskaz i izraz i o samoj sebi, naravno. Nemusto tvrdimo da smo daleko od potrebne “infrastrukture” za prosperitet. izgleda da nije zeljena ili bar ne za vecinske potrebe. stanovnisto, gradjani u namjeri, u Crnoj Gori, ne reaguju nikako na signale koji emutuju bilo koji od centara moci. U tom smislu trenutno, povodom jos jednog iskaza nasilja, zaboravljamo da je i ono sastavni dio ne samo nasih, vec globalnih atributa u situacijama kada je legitimno pravo izraziti i drugu stranu nalicja demokratskih savremenih drustava, zgrazavanje i bunt zbog ociglednosti tog nasilja. A kultura ciji je i nasilje sastavni dio u oblicima koji su legalizovani (vremena bez ratova), podrazumijeva beskonacan niz drugih, vec permutovanih i postojecih oblika nasilja.
Nasilje u porodici je zlocin kontrolisan zakonima najmanje dustvene jedinice, porodice…Jasno je da se porodicni zakoni praktikuju u ogromnom broju porodica i to u istom trenutku dok govorimo o problemima porodicnih zakona koji domen kulture i stvaralastva tretiraju kao dezurnu zrtvu unutar porodice ciji su clanovi razliciti Resori.
Maltretiranje kulture i umjetnickog stvaralastva , umjetnika koji ostavlaju trajne znakove o postojanju uopste ove nase male kulturne zajednice, koji realno imaju svijet pod nogama (najbolji, naravno ne zive ovdje, ali to nije razlog da se sebe stidimo!) posljedica je stida sto smo umjetnici. Biti pjesnik, pisac, slikar, glumac…sve manje je igra, a sve vise grc. Trckaranje po institucijama i konkursima, bavljenje unutar sebe, pa na spolja o sebi, pa sve to: press, marketing, ambalaza i trziste, smorno je i zapada u samu sustinu: smisao stvaranja prestaje da bude Savremena ljepota (Istorija ljepote postoji). Jos kada se cuju olakotne primjedbe administracije i partijskih postavljenika koji se nece pisati u istoriju kao junaci bilo kakavog umjetnickog cina, kako je “nekolicina umjetnika”ostrog jezika…kako zbog inferiornosti kritikuju i, uopste, artikulisu, svijet u kojem zive, zivimo, a prvo parce svijeta je Nase dvoriste, zajednicko…jasno je da zaboravljaju da jedino is osjecanja beskonacne i beskrajne potrage za Istinom, pa , naravno Slobodom, gdje se desava Osvajanje Slobode sto je najiluzornija tekovina, ali bez nje nema, dakle zaboravljaju…da pisac ne moze i ne smije bez te potrage , da pozoriste moze ,ali i ne smije i bez te potrage, da snazna simfonija nastaje iz harmonije koja artikulise suprotnosti i da je sukob osnovna scenska i osnovnma zivotna situacija. Aki kakav: Sukob artikulisan, sukob koji izrazava i izjasnjava, sukob koji je kontrolisan pravilima igre. Eto nas: Umjetnicko djelo je praznik najslobodnije igre u kojoj se moze izraziti savremeno poimanje svjetskog sukoba, raspolucenosti jedinke, pa roda, pa raspolucenosti spektra i tako u nizu, a sve katarzicno i spoznajno za one sto nisu u stanju da izraze , ali su u stanju da spoznaju culima.
pocela sam da pisem sa idejom da navedem paradokse koji se odnose na duboku drustvenu krizu koja nije odraz tranzicije vec obezglavljenosti: u drustvu koje sada ne prepoznaje ugrozene socijalne grupe i ugrozene vrijednosti, lako se moze desiti da nesenzitivnost obezbijedi razne oblike nasilja, jer govorimo drugim jezicima i srugim sredstvima.
Nakon toga nam je tesko da pomislimo da je Malro ikad postojao, a kamoli vanzemaljac perosnifikovan Ministrom kulture u Crnoj Gori. Prije ce biti da cemo ga sami stvoriti mastom i djelima i pretvoriti uz pomoc programera, u viruelnu igricu za uzrast od sedam do sedamdeset i sedam godina.
pridruzujem se ideji o otvranju ovog bloga, jer smatram da je to mozda najznacajniji forum koji omogucava moderna tehnologija. Npr. Segolen Roajal i Nikola Sarkozi su u svojoj kampanji obilato koristili blog za svaku priliku i pratili razvoj javnog mnjenja upravo preko bloga. ima toliko znacajnih tema koji ovaj blog otvara i koje bi svakako trebalo ozbiljnije razmotriti. Na primer, vip blog koji postoji na sajtu b92 mobilisao je veliki broj ljudi da pokazu svoje interesovanje i odgovornost u brojnim sferama svakodnevnog zivota, od zastite ljudskih prava do zastite prava zivotinja. nije ni cudo da je cenzura vec pocela da dejstvuje u ovoj sferi komunikacije, jer se pokazalo da je imaginarna zajednica blogera veoma znacajna i velika. takodje, skrecem paznju da je je jedan hrvatski pisac cijeg imena trenutno ne mogu da se setim, objavio roman baziran na blogiranju. dakle, trebalo bi otvoriti brojne “bolne” teme. ovog leta dosta sam putovala po ex-Yu prostorima, i dosla do zakljucka da je ima jedna zajednicka stvar za sve te prostore, mala briga ili nebriga za kuluturu. odnosno, kultura se dozivljava kao nesto marginalno, kao ukras drustva, kao nesto sto dolazi sasvim na kraju svega, a smatram da upravo male zemlje koje su nastale iz raspada nekadasnje SFRJ imaju ipak najvise da ponude u sferi kulture, pocev od zastite kulturne bastine, kulturnog turizma, festivala, filma, teatra, vizuelne umetnosti i literature. kada bi se barem malo vise paznje, a i novca ulagalo u kulturu, (kao npr. u sportu) rezultati bi bili vise nego vidljivi, a mozda bi bile prevazidjene brojne prepreke i nacionalizmi svih oblika i razmera. veoma retko naisla sam na naznake kakve/takve kulturne politike koja se kreira na brzinu i vise spontano, nego sto je to deo prave strategije. upravo bi formiranje jedne velike “armije” blogera moglo da utice na vlade pojkedinih zemalja da povecaju budzet za kulturu, da bolje planiraju kulturnu politiku koja je uvek mnogo zahvalnija, nego prava politika. koliko u stvari malo znamo jedni o drugima u poslednje vreme. sta se stvarno dogadja u teatrima, kakvi se filmovi snimaju, koji su novi pravci i trendovi u literaturi i vizuelnim umetnostima, u kakavom su stanju spomenici kulture, samo su neke od tema koje se mogu naci na ovom blogu…
Postovana g-djo Djukic,
Mislim da nama koji citamo dugujete najprije AZURAN web site vase knjizare. Web site na kojem cemo moci da vidimo koje knjige se tamo trenutno mogu kupiti, sa mogucnoscu pretrazivanja po kriterijumu autora, naslova i izdavacke kuce. Kada taj dug ispunite, posvetite se i drugim aktivnostima, kao sto je ova. “Otkrili” ste formu bloga, a ne smatrate za potrebno da u odavno ustanovljenoj eri interneta omogucite potrosacima pristup do baze podataka vase knjizare.
Autorska prava i njihova zaštita? Toga da gotovo nema u Crnoj Gori. S međunarodnim priznanjem naše države i prijemom u evropske i svjetske organzcije gdje se već nalaze zemlje koje su to pravo uredile u skaldu sa svim normama, nadam se da će i kod nas to isto biti učinjno. Time i zaštićeni autori svih profila, koji su bili i jesu potpuno prepušteni sebi i izdvačima koji to nijesu definisali. Ili pak jesu, rijetki, od slučaja do slučaja, prilično paušalno.
Zaštita autorskih prava u zemljama, gdje su zakoni izvan politike, (skoro vječni, dok se sve drugo mijenja!), narušavanje tih prava, odnosno njihovo nepoštovanje, sakcioniše se veoma oštro. Knjiga se ni kakvim slučejvima ne smije objaviti „na divlje“, bez priistanka autora i njegove autorske zštite. Ili, ukoliko se to i desi, plaća se visoka cijena. Pa se na takve korake i ne usuđuju. Iisto je sa muziko i drugim umjetničkim djelima.
Mislim da bi umjetnici svih profila i naučnici trebali da se pojave sa jednnom incijativom prema Vladi Crne Gore, koja bi pripremila zakon ili odgovarajuću uredbu, kojom bi autorska prava bila i izdefinisana i regulisana.
Stanje bez takve norme je neobavezujuće, pa je tako i sve mogće. I nedozvoljeno funkcioniše kao dozvoljeno.
Pozdravljam i podržavam sve incijative ovakve vrste, kao i programe koje radi Knjižara KARVER, koja polako ali sigurno, izrasta u instituciju, po kojoj postaje prepoznatljiva naša nacionalna, odnosno crnogorska kultura.
Itana, pogledajte molim, za sada, ponudu nasih knjiga na internet prodavnici koja ima baner na ovom sajtu.
CESTITAM
Osvrnucu se na potrebu za vrijednostima, koje cine najvitalniju investciju u Crnoj Gori, citiram autorku bloga,kroz nedavni razgovor sa gospodinom koji je taksista City taksija, u Podgorici, i koji je tu potrebu, precizno definisao na sljedeci nacin.
-Zar sada u Crnoj Gori, nije lakse praviti filmove, kada ima para?
…i jos jedna recenica…
-Da li vi znate kako smo svi mi bili ponosni, kada su se pojavili crnogorski filmovi, ikako smo radosno otisli da ih pogledamo?
Kod publike, svijest i kulturna potreba postoji. cak i kriticki odnso prema tranzicionoj realnosti, u kojoj im se cini da bi , do nekih stvari moglo da se dolazi jednostavnije i lakse. kavlitetnije i brze…
ako ste umjetnik, najvecu i jedinu satisfakciju imate u kontaktu sa publikom.i tu se takodje javlja dilema, da li da sa samim sobom, podjelite radost, zbog prepoznavanja i njihove radosti, ili da im neprofesionalno otvorite srce i dusu, kako je tesko stvarati.
jer stvarati znaci moliti. prositi. katkada u nekom civilizovanom okruyenju, koje se ponekad desi, znaci i animirati. jer poneko i shvati da je neophodna sprega izmedju privrede i kulture, kanalisanja novca u trajnu vrijednost. ali, takve situacije su rjetke.
procitala sam u komentarima, da je cijeli ex YU region u slicnim problemu. ali cini mi se da je Crnoj Gori, malo teze. jer je jos uvjek utemeljena na privatnom i licnom , na poznastvima i prisustvu ili odsustvu sarma, a mnogo manje na vjeri u kvalitet djela, projekta, umjetnika, kazu, da je to sve posljedica velicine. Brojeva. Da je to prednost. a sa druge strane je i mana. Jer sistem koji bi omogucio uslove i profesionaliyam ne postoji. pocev od kadrova, jer se sa njima kuburi, i ove perave greskom angazujete, kada se suprostavite inima, za koje ste imali preporuke. Onda stvorite neprijatelje, od kojih zavisi lanac tranzitivnog i komercijanog uspjeha.
tesko je pronaci balans. a divno je sojetiti radost kroy razgovor sa taksistom.
istovremeno postoji i potreba i smetnja. ravnopravno prisutne. Crna Gora je jedina je od malih evropskih zemalja, koja ima znacajane kulturne stvaraoce. Umjetnike. Pouzdano u regionu.neke cak i u Evropi.Zasto u otvorenoj saradnji sa njima, ne vidi svoju sansu za identifikaciju na velikoj globalnoj mapi?zasto se sve zavrsava na lamentima, individulanim naporima pojedinaca, kada je kultura i potreba, i trzisna, i relativno lako spakovana u brend?zasto se tretira, kao teret, obaveza ,i dobra volja nekog pojedinca da se napravi vazan, zato sto je pomagao nekom iz kulture?
zasto se ne tretira kao interes, ne mora kao industrija, ali moze kao manufaktura, koja jednu malu zemlju sa bogatom tradicijom definise.
iako sam filmski i televiyijski reditelj, to ne moraju da budu film i televizija. jako bi me radovalo, kada bi se Cna Gora, osim zemlje divlje ljepote, brenidrala i kao zemlja dobrih knjiga, slikara, pozorista, a eto na kraju, zbog vaspitanja, i filmova.
Mi smo tu. A gdje su ?Kako doci do nih?kako ih obavezati?zakonom, primjenom zakona, kulturnom startegijom, blogovima…
komentarima, agresivnim ili intelektualnim strategijama?
samo ne jos dugo kroz pojedinacne inicijative, jer pojedinci ce se . A publika ce zaboraviti da zeli sopstveni film, predstavu, knjigu, sliku, Tv seriju. i zaboravice sopstvene glumce, slikare, jezik…I u taksiju ce poceti da cuti.
ovim putem se i zahvaljujem taksisti na predivnoj voznji, posto ne posjedujem automobil, niti vozacka znanja. Nisam stigla time da se pozabavim. A nisam ni mogla.
Sve dok kultura u CG ne postane odgovorna prema trenutku koji zivi zadnjih 15 godina i dalje ce biti vlasnistvo 10 ili 15 ljudi koji se vrte u krug i stalno se zale na stanje kulture u CG, ne daj boze da se osjeti kava ostrica kritike u njihovim djelima, javnim nastupima itd. Gotovo da ispada da je jedini problem,novac, i da njega ima sve bi bilo u redu i ljudi koji su u vrhu kulturnih institucija, da daju novac i oni bi najednom bili u redu. Mislim da trenutna kulturna elita koja je sada na sceni,a prije sam rekao da je neopravdano elitisticka, nema dovoljno kredibiliteta da iznosi svoje nezadovoljstvo povodom ocajne situacije u CG kulturi.
..i kada se desi da se ostvari neki projekat za kulturu,taj budzet ide najvecim dijelom u ruke/dzep organizatora.Sta dalje govoriti…Pesimista-opravdano!
Zelim da pohvalim napore koji ulazu ljudi koji su odgovorni za Decembarske dane kulture.Svaka cast. Vi ste primjer ljudi koji ne lamentiraju i koji rade i uvjek imate kvalitetan program.
Da se javim, da ne posmatram iz mraka…
Bolje da nastavim sa posmatranjem jer sam ovih dana posebno inspirisana aktivnijom posjetom terena onih koji su, kako za sebe kazu, “laici za to” ali odlucuju, dizu dva prsta ili ne vezano za programe i plan institucije kulture.Prvo se brani pred odbornicima skupstine na internim sastancima (a mozete misliti kako su to zanimljivi dijalozi) pa se brani pred skupstinom grada.Mogu reci vrlo interesantno!I tako se brzo, nekako, istrose i nacini ali i potrebe da se utice na “infrastrukturu”… zarad mentalne higijene, malo li je?