Ognjen Spahić
REJMOND JE MRTAV. KARVER JE UMRO, REKOH
…dok preko talasa stize talas moćne, nama nepoznate tuge.

Piju crveni sok Gledaju tv. Stari aparat registruje samo dva kanala. Ona će se poroditi do kraja nedjelje. On je računovođa u maloj fabrici čarapa i donjeg rublja.

„Mozda odem kod Vladimira“, kaze.

zena lista novine i ne podize glavu.

„Mozda“, rekla je minut docnije.

Već tri dana ne prestaje kiša. Čitao je da su izuzetno bolni porođaji za sedamnaest procenata češći po vlaznom vremenu. Medicinski nedokazano ali tačno.

Vjerovao je statistici. I nada se da će ih ovoga puta zaobići.

„Broj telefona stoji na frizideru. Ako krene... Pozovi.“

„Jel ’ moraš večeras?“

„Kako to misliš – moram?“

„Moraš vani?“

„Znaš gdje idem. U čemu je problem?“, rekao je oblačeći mantil.

Nije imao pojma gdje će. Jedino je izvjesno da na kraju obično završi kod Vladimira. On zivi sam, lijeze kasno i gotovo nikad nema posjetioce.

Ona rukom podupire leđa dok hoda. Prati ga da bi zaključala vrata. Veliki stomak izgleda zdravo. U bolnici su rekli da je njena trudnoća „knjiški slučaj“.

Ona vjeruje ljekarima i sviđa joj se „knjiška“ usporedba.

Dok mu popravlja kragnu na mantilu, kaze:

„Donesi mi knjigu. Vladimir će odabrati. zelim čitati nešto uzbudljivo. Moze?“

„Naravno“, kaze i provjerava kišobran.

Poljubila ga je u obraz i zaključala dva puta.

Stepenište zaudara na vlagu i mokraću. Kiša ove nedjelje neće prestati, pomislio je i pogledao u gore: u nebo boje mrtvog televizijskog ekrana.

Prošetaće duz nekoliko susjednih ulica, a onda bulevarom do Vladimira. Gacanje kroz lokve zabavlja. Ima dobre američke čizme kojima voda ne moze ništa. Čarape ostaju suve. A čarape koje pravi njegova firma puštaju boju kada se nakvase. Nuzno je biti suv u njima.

Kad je zašao iza ugla pomislio je na bebu pokušavajući da zamisli lik. No uspijeva predočiti samo bljedunjavu kozu i ruke koje hrle ka stvarima. To, to je tek rođeno dijete. Biće bez imena, pomislio je na ulasku u dragstor. Kupiće flašu viskija za Vladimira i pokušati da večeras ostane trijezan.

„Dvadeset, molim“

Pretura po novčaniku i kaze da ima samo petnaest.

„Vratiću viski“, kaze.

„Naravno da hoćete“, rekla je ukucavajući neke brojke u registar-kasu.

Ako se porodi u četvrtak, biće to na godišnjicu braka. Dvostruka sreća, pomislio je na izlasku iz prodavnice. Ali još uvijek ne osjeća pravu sreću. To je valjda uobičajeno za prvi put. Vjeruje da će sve promijeniti kada vidi dijete, kad ga bude drzao u naručju i oslovio imenom. Gleda lijevo pa desno niz ulicu.

U centru danas nema guzve. Tolika voda, pomislio je, mora nekud otići. Sada zaobilazi najveće lokve i bira trotoare pokrivene nadstrešnicom. Vjetar je slomio dvije zice kišobrana i postalo je nepraktično otvarati ga. Popiće kafu u lokalu sa druge strane; sačekati da se nebo malo smiri.

„Vaše lice“, vrisnuo je konobar.

„Šta..? O čemu...?“, rekao je zbunjeno.

„Vaše lice! Krv! Puno je krvi.“

Dotiče nos i zbunjeno gleda u ljepljive prste. Sad mu je jasan metalni ukus koji već nekoliko minuta osjeća pod jezikom.

„To je od visokog pritiska“, kaze vadeći maramicu.

„Krv jednostavno poteče“, rekao je.

Donijeli su mu salvete.

U WC-u radi samo jedna sijalica. Dok se umiva hladnom vodom čovjek i zena se prepiru ne obraćajući paznju.

„Mogla si barem da pitaš. Ja sam otac.“

„Ti si svinja.“

„To je ubistvo.“

„Moja stvar.“

„Tako!“

„Da. Tako.“

Zatvorio je česmu i posljednjom salvetom brisao ruke.

„Misliš da je naše dijete samo tvoja stvar!“

„Da. Bilo je u meni. I sad više nije. Jednostavno, zar ne?“

Umjesto odgovora, pljusnuo je šamar. A dok je hodao prema stolu čuo se još jedan.

Pije kafu, radoznalo čekajući da njih dvoje izađu. Mozda je trebalo reagovati zbog udaraca. Siguran je da nikada neće dići ruku na svoju zenu. Voli je i zna da bi ga zaboljelo više nego nju.

Počelo je da grmi. Sa svakom eksplozijom slika na televizoru iznad šanka iščezava. Hemfri Bogart i Ingrid Bergman pretvaraju se u gomile elektronskog snijega. Konobari psuju.

„It looked like the beginning of the beatiful friendship“, čulo se kroz šuštanje.

Izašao je čovjek, a nekoliko, a nekoliko minuta docnije – rumenih obraza – zena.

Zaokupljena je listanjem omanjeg sveznja novčanica i na nosu drzi tamne naočare. Sreo ih je još jednom, iste večeri, kako zagrljeni pod kišobranom zure u izlog prepun TV aparata. Centralni ekran fokusira njihova lica bojazljivo rastegnuta u osmijehe. Prije nego nastave niz ulicu, zena će popraviti frizuru; on maše prema kameri, a zatim ćutke odlaze dalje.

Vladimirov stan je na šestom spratu, odmah iza ugla. Vladimir je pisac. Svoje četrdeset tri godine nosi kao duboku starost. Razveden je i ima kćerku. Djevojčica zivi u drugom gradu sa majkom, a jednom mjesečno dolazi ovdje.

Kada je pokucao, iza vrata se čulo: „Stizem!“, i onda ljubazno:

„Zdravo, prijatelju. Upadaj.“

Rukovali su se, potapšali jedan drugog po ramenu; Vladimir ga uzima pod ruku i sprovodi do trpezarije.

„Sjedi. Dolazim odmah“, rekao je.

On sjedi: razgleda knjige rasute po stolu. Gomila knjiga. Instinktivno je pozelio da upali televizor ali njegov prijatelj se dobrovoljno odrekao tv-a.

„Mnogo sam poznatiji kako „čovjek bez televizora“ nego kako pisac. Porazavajuće“, govori katkad. Ovog mjeseca izlazi njegov drugi roman.

Vrti se po kuhinji proizvedeći usitnjene zvuke staklenog posuđa.

„Tuzna noć stari...“, pojavio se sa dvije čaše i bocom viskija u ruci.

„Danas je otišao najveći među nama.“

„O kome govoriš?“

„Doista ne znaš?“

Nasuo je viski i svečano izustio:

„Rejmond je mrtav. Karver je umro, rekoh.“

„I da ne zaboravim. Zvala je tvoja prekrasna supruga“, dodao je.

„Šta? Ti si lud. Zašto nisi rekao odmah... daj mi telefon ... ona je trudna... čekamo bebu!“

Šest.

Dva.

Jedan.

Pomislio je na zuti krevetac u ćošku, na dezen čaršava koji su dugo birali.

Pet.

Osam.

Četiri.

„Javi se, javi se, javi se pobogu!“, nestrpljivo cupka nogom jer telefon zvoni sedam puta. Misli da je zakasnio. Da je ona već u bolnici, ili, mozda na podu, u stanu, bez svijesti.

A onda, glas, i njeno pospano: “Halo“.

„Ti si?“, gotovo je vikao.

„Da ja sam. U čemu je stvar.“

„Dobro si. Beba? Sve je u redu?“

„Sve Ok. Zašto?“

„Reci to ponovo, molim te.“

„Kazem, sve je u redu. Šta ti je?“

Pokriva slušalicu dlanom. Vladimir stoji naslonjen o dovratnik sa čašom viskija i upitno širi oči.

„Sve je u redu. Lazna uzbuna „, kaze sa olakšanjem i opet stavlja slušalicu na uvo. Ona pita zašto se toliko uzbudio. Nije joj jasno. Zvala je Vladimira da bi podsjetila na knjigu. Rekao je da će poslati „dobrog i mrtvog američkog pisca “.

„Taj je danas umro. Zar ne?“, pita.

„Da. Umro je.“

Ona kaze da je interesantno čitati kad znaš da čovjek - da pisac, tamo negdje u Americi – još uvijek lezi na odru.

„... dok preko okeana stize talas moćne, nama nepoznate tuge“, rekla je, i onda:

„Nisi bio tu kada sam zvala“, kaze.

„Ne. Svratio sam da popijem kafu.“

„Pokisao?“

„Malo.“

„Ha. Upravo je osjećam kako se pomjera. Golica me.“

„To je normalno. Uskoro će vani“

„Molim te, vrati se što prije. Zelim knjigu. A ti još uvijek nisi za bacanje“, rekla je veselo.

„Stizem“, rekao je.

Karvera nosi u dzepu. Prije izlaska, sa Vladimirom je još jednom nazdravio u njegovo ime. Kako što postoji american way of life, postoji i američki način umiranja, pomislio je. I nije doboro kad ljeto započinje ovako ruznim vremenom. Toplom, dosadnom kišom. Ona ne moze izaći vani, to utiče na raspolozenje. Do sada se nisu ozbiljnije posvađali. Vjeruje da će njih dvoje imati skladan i opušten brak. Još malo novca bi otklonilo sve nesporazume. Ali i ovako je dobro, misli dok sa ulice gleda u prozor zajedničkog stana.

Još nisu kupili zavjese. Odjednom mu bi zao što je ostavio samu. To se više neće dogoditi. Bar ne noću. Treba da bude opuštena, da se osjeća sigurno. Zato joj večeras ne moze dati Karvera. Njegove priče su obespokojavajuće. Emituju specifičnu vrstu tjeskobe i suviše liče na zivot, pomislio je.

Otključala je vrata i obujmila ga je rukama oko struka.

Dok ga ljubi u obraz, osjeća njen trbuh na svom stomaku. Nije mogao odlučiti da li je to prijatan osjećaj. I lice joj je vlazno. Kao od suza.

Pred spavanje ona obično gleda televiziju. Ugasi svjetla i lezi na trosjedu. Svjeze okrečena dnevna soba kupa se u bljeskovima tv ekrana. Crvene u zelene nijanse plešu po predmetima, po njenom licu. Jarki odsjaji filmskih eksplozija cakle se u očima. Hladnokrvna neumoljivost katodne cijevi.

„Donio si knjigu?“, pita.

„Zaboravio sam je, izvini. Tvoj poziv me je dekoncentrisao“, kaze i odlazi do kuhinje.

„Osjetila sam je u mantilu. Čemu sve to?“

„Slušaj. Ne zelim da večeras čitaš Karvera.“

Otišla je do hodnika i uzela knjigu iz dzepa.

„Hladna je i mokra po rubovima“, kaze.

„Bojim se da je takva i unutra. Hladna i mokra“, on je rekao.

Sjela je i počela da lista.

„Molim te, ostavi je na sto.“

Kao da ga nije čula, i već čita prve redove.

„Ostavi knjigu, zaboga. Uzbuđenja ti nisu potrebna. Ni tebi ni djetetu“, ponovio je glasno.

Vjeruje da Karverove priče mogu negativno uticati... Ali nije tačno znao šta. Nije mogao dokučiti njihovu brilijantnu neodređenost i mučninu.

Okrenuo se kad je sjeo pored.

„Idem u sobu. Čitaću tamo. Laku noć“, rekla je.

Ustao je i on.

U skoro potpunom mraku, jednom otvara njene stisnute prste. Drugom je čvrsto stezao knjigu.

„Ne!“, vrisnula je u trenutku kad su ruke ostale prazne.

Danas će čitati. Čitaće ovu prokletu knjigu.

Zgrabila je jednu koricu sa još desetak strana i nagnula se nazad.

Ali on nije htio da je pusti. Osjećao je da mu knjiga klizi iz ruku i zato je povukao k sebi veoma jako.

Na taj način stvar je bila riješena.