Soko kod Štitara  
 


Nalazi se u Lješanskoj nahiji, izmedju Cetinja i Danilovgrada, kod sela Štitara.

Grad se pominje u prvoj povelji kralja Alfonsa Hercegu Stjepanu 1444. godine. Sudbina ovog utvrdjenja u vezi sa Hercegom bila je svakako ista kao i sudbina Meduna, što znaci da ga je dao despotu Đurdju Brankovicu. Despot Đurdje nije mogao do kraja održati zetski Soko. Kada se Stefanica Crnojevic odmetnuo od Srbije, Soko je ostao njemu. 1453. godine dobio je Stefanica od svojih zaštitnika Mlecana za odbranu Sokola malenu posadu od trideset ljudi. Zetski Soko zapušten je za vrijeme Turaka. Pred kraj XVII stoljeca bio je vec u ruševinama.

Narodno predanje vezuje njegov postanak za Ivana Crnojevica, pa je i danas sacuvan naziv «Soko grad» ili «Ivanov grad».

Ostaci grada nalaze se na manjem uzvišenju usred jednog kamenog mora. Zarasli su u šumu i korov. Sudeci po obližnjoj pecini sa vodom i ostacima jedne vece gradjevine koja je bila izgradjena od vrlo velikih kamenih kvadera, mjesto je bilo korišceno i prije gradjenja ovog srednjovjekovnog utvrdjenja.

Utvrdjenje je nepravilnog oblika, vrlo mnogo prilagodjeno razudjenom terenu.

Interesantno je pomenuti da pored zidova grad ima sve glavne elemente koje treba da ima klasicno srednjovjekovno utvrdjenje: citadela, kule, cisterna, crkva, stambeni objekat, i naravno, dobro branjen ulaz izmedju dvije vece stijene, kao kule.