Kotor  
 


Kotor je jedan od srednjovjekovnih gradova u kome su se urbana struktura i kontinuitet života održali na najbolji nacin. Po površini koju zahvataju njegovi bedemi on je najveci srednjovjekovni grad u Crnoj Gori.
Još uvijek u nauci nije riješeno pitanje da li se današnji Kotor nalazi na mjestu antickog Acruvium -a. Kao Dekadaron ili Dekadoron današnji Kotor se javlja kod Ravenskog geografa u IX vijeku, kada je pripadao Vizantiji. Vizantijska vladavina prisutna je, stvarno ili nominalno, sa prekidima, na ovom podrucju sve do kraja XII vijeka. Donji Kotor su 841. godine opustošili Saraceni, što opisuje car Konstantin Porfirogenit u X vijeku kada ga naziva Dekatera. Krajem X vijeka grad je spalio car Samuilo. Kotor je ušao u sastav Duklje u drugoj polovini XI vijeka, i po vizantijskom istoricaru Skilici, kralj Mihailo je imao dvor u njemu. Šezdesetih godina XII vijeka Kotor pocinje da nastupa u spoljnopolitickim odnosima samostalno. Pod vlast Nemanjica potpao je 1186. godine, i tokom skoro dva vijeka njihove vladavine imao je veliku naklonost vladara i povlašceni položaj u državi. Nakon Nemanjica nastupa period vladavine ugarsko-hrvatskog kralja (1371-1384), a zatim bosanskog kralja Tvrtka (1384-1391). Kratak period samostalnosti Kotora traje do 1420. godine kada se grad stavlja pod vlast Mletacke republike koja ce trajati skoro cetiri vijeka. Najveci prosperitet Kotor je doživio u periodu od XII do prvih decenija XV vijeka.

Položaj Kotora u dnu zaliva izvanredan je za luku koja je zaklonjena od svih jakih vjetrova, pa je to najvjerovatnije bio jedan od najvažnijih razloga za nastanak prvog naselja. Na primjeru Kotora se najbolje vidi kako su do maksimuma iskorišceni svi moguci prirodni uslovi za postavljanje grada i njegovu odbranu: položaja pored mora, dvije tekuce vode (rijeka Škurda sa juga i izvor Gurdic sa sjevera) u donjem dijelu grada, dok je gornji dio utvrdenja na vrhu nepristupacne litice brda sv. Ivan (260 m) odvojenog od masiva Lovcena dubokim rasjedom.

Prema podacima iz kotorskog statuta, iz prve polovine XIV vijeka, grad je vec tada zauzimao današnju površinu, a njegov fortifikacioni sistem nastajao je postepeno u periodu od IX do XIX vijeka. Najstariji vidljivi djelovi srednjovjekovnih bedema sacuvani su samo na dva mjesta u južnom dijelu grada, prema moru i kod sjevernih gradskih vrata. Ostatak bedema u priobalnom pojasu, kao i bedemi u brdu, svoj današnji izgled dobili su u mletackom periodu.

Kotor je uglavnom zadržao urbanu matricu oformljenu u srednjem vijeku. Mreža ulica nepravilna je i vrlo razudjena. Unutar zidova nema mnogo sacuvane srednjovjekovne arhitekture prije mletackog perioda. U najstarijoj knjizi kotorskih notara, koja obuhvata period od 1326. do 1337. godine, unutar bedema pominje se ukupno 17 crkava i samostana. Danas je sacuvano njih 6: katedrala sv. Tripuna, sv. Luka, sv. Marija od rijeke ili Koledata, Sv. Pavle, sv. Ana i sv. Mihailo. Od profane arhitekture sacuvani su samo djelovi starijih zgrada uklopljeni u nova zdanja, i to najviše u ulici koja se pruža od sjevernih ka južnim gradskim vratima, pod samim brdom, kao i ostaci palata porodica Buca i Drago.